U trećoj deceniji drugog milenijuma robot obara svetski rekord u maratonu. Robote koriste i u vojne svrhe. Polako postaju sugrađani nama, homo sapiensima. U elektronici postoji smer koji se zove robotika. Čitava industrija se robotizuje. Svet i planeta, ukratko.
Svet i planeta na kojoj živimo od vajkada, nama, homo sapiensima, sunce i reke su izvor životne energije. Često volim da siđem do reke. Da sedim i gledam kako teče. Slušam i njen huk. To me opušta od stresa. I zimi i leti. Leti je najlepše biti pored reke kada zalazi sunce na horizontu. Taj neki huk koji proizvodi reka i čarobne boje na zalasku sunca koje gledam na horizontu, ili njena refleksija u samoj vodi koja protiče ispred mene, je scena koja je od milion novčanica. Nije to revolucionarno, niti jedinstveno, postoje milion takvih kadrova, fotografija, baš kao što sam opisao, što samo znači da je mistično i privlačno za ljudsku rasu. Naročito u vreme mobilnih telefona i društvenih mreža.
Danas, kasno popodne bio sam na keju reke Nišave, preko puta zgrade Banovine. Sedeo sam na klupi i zurio u Nišavu, koja je svojom bistrinom i neravnom površinom, izuzetno lepo prelamala sunčeve zrake koji su imali već tu neku tamno narandžastu nijansu, skoro sepijastu boju. Sunce je bilo na zalasku, već je i počelo da se zaklanja ispod betonskog mosta kod bivšeg Grčkog konzulata. Most je stvarao senku, koja je u vidnom polju vraćala realnost boja.
Razmišljao sam o jednom davnom letnjem popodnevu u Prokuplju. Sedeo sam sa tastom na njegovoj terasi i uz piće pričali o najobičnijim stvarima. Tast je bio profesor harmonike. Svirao je i flautu. U srednjoj muzičkoj školi bio je u istom odeljenju sa poznatim pevačem i muzičarom Ljubišom Stojanovićem Luisom. Bili su drugari. Tog toplog letnjeg popodneva dok smo čavrljali u nekoj opuštenoj atmosferi, iz daljine se čula romska muzika sa neke svadbe, verovatno. Nije nam ometala zvučnu komunikaciju, ali joj je, ipak, davala ton. U jednom trenutku se čula muzika iz filma Mission impossible, autora basiste grupe U2, Adama Klejtona. Tast i ja smo se pogledali, zastali sa pričom i slušali. Čudno nam je bilo da posle Robot kola, na ciganskoj svadbi zalepe savršeno DJ-a koji im odvali veliki hit iz filma Mission impossible. Međutim, posle nekoliko taktova, ubacuje se sintisajzer i cela numera, ne gubeći ništa od svoje originalne verzije, dobija nadgradnju i postaje kolo. Tast me gleda i kaže mi, šteta što nisi snimio ovo. Ovu genijalnost.
Razmišljajući o tom trenutku koji sam doživeo i gledajući u Nišavu, čujem glas pored sebe, "Izvinite, da li je slobodno, mogu li da sednem?" Podižem pogled od reke i vidim ispred sebe mlađeg momka, lepog, tamnoputog, lepo obučenog. Pomalo i zbunjen, kažem mu, "Da, naravno, slobodno je." I povučem se prema jednom kraju klupe. On sede na drugom. Počeo je da se izvinjava, vrlo učtivo. Da bi opustio situaciju, počnem da pričam sa njim.
Dečko je Rom. Vrlo kulturan. Posle nekoliko rečenica nekako sam pomenuo Robot kolo. "Pa to kolo je komponovao moj deda." Impossible. U daljoj konverzaciji saznam da mu zapravo i nije biološki deda, tim rečima mi je objasnio, jer je u trećoj godini života izgubio roditelje i da je živeo u hraniteljskoj porodici.
Ispričam mu čuvenu priču o promociji nekog našeg robota pre desetak i više godina u Beogradu, uz veliku medijsku pompu, koji je igrao uz neku stranu muziku. Dodam mu i priču da je čuveni basista i lider Discipline kičme, Dušan Kojić Koja, posle toga komentarisao u ne sećam se kojoj emisiji tu promociju, kako je neinventivno odrađena, jer da bi zaokružili promociju domaćeg robota, logičnije bi bilo da je igrao uz Robot kolo, jer je naše, umesto te neke strane pesme. Minimalistički surov i ubojit, kao i obično. Dušan Kojić Koja.
Zapisao je to ime i prezime u mobilnom telefonu. Nije nikada čuo za Disciplinu kičme i Dušana Kojića Koju. "Ispričaću i dedi", rekao mi je. Pohvalio mi se i da mu je drug čuveni romski pisac iz Niša, mladi, Meti Kamberi. Po njegovoj knjizi jedan veliki srpski reditelj počinje da snima film. Snimaće ga u Nišu. Neću da otkrivam ime. To je stvar producenta. Juče je bio kasting za sporedne uloge na Stočnom trgu gde žive Romi. Dečko je prošao kasting. Dobio tu neku sporednu ulogu. Nije ni čudo. Lep je, ima pravilne crte lica. Voli ga kamera, osećam. Inteligencija izbija iz njega. Kultura. I, da, zove se Aleks. Kada sam polazio, tek tada smo se upoznali. Poželeo sam mu sreću u životu. I da postane poznat glumac. Sa osmehom mi se zahvalio.
Nišava je zaista vilinska reka.
*autor je zaposlen na Euronews Srbija i tekst predstavlja njegov lični stav
Komentari (0)