Obeležavanje Blajburga i ove godine u maniru velike tragedije hrvatskog naroda

Obeležavanje Blajburga je i ove godine proteklo je uz ocene da su tada stradali "hrvatski vojnici", da je reč o "velikoj tragediji hrvatskog naroda" i da se treba setiti "svih žrtava totalitarnih režima", a da pritom nijedno slovo nije izrečeno da se radilo o vojsci jedne fašističke države koja je bila odani saveznik Trećeg Rajha i koja je izvršila tri genocida.

Kada se desničarski istoričar i poslanik Josip Jurčević nedavno u Saboru pozvao na britanske izvore o broju hrvatskih vojnika i civila koji su se u maju 1945. preko Hrvatske i Slovenije povlačili prema austrijskoj granici, on je "hrvatskim vojnicima" zapravo nazvao i pripadnike ustaških jedinica u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), koji su u kolaboraciji s fašističkim i nacističkim snagama odgovorni za brojne logore i zločine počinjene u Drugom svetskom ratu.

Za to mu predsednik Sabora Gordan Jandroković nije udelio ni opomenu, jer očito nije smatrao potrebnim da se ovaj kojim slučajem drži istorijskih činjenica i da precizira na koju i kakvu to hrvatsku vojsku misli.

Uostalom, i izjave državnog vrha na minuloj komemoraciji povodom 80. godišnjice blajburške tragedije i žrtava križnog puta, čiji je pokrovitelj bio Hrvatski sabor, bile su na sličnom tragu. 

Taj događaj se predstavlja kao velika tragedija hrvatskog naroda, čime se, za početak, vojska zločinačke NDH izjednačava s hrvatskim narodom, piše danas portal hrvatskog nedeljnika Novosti.

Takođe, ukazuju, većina političara na vlasti, a i konzervativni desničari, u svojim izjavama uoči i nakon komemoracije posvećene stradalima na tzv. križnim putevima – razoružanim zarobljenicima, najviše ustašama i drugim kolaboracionistima koji su bez suđenja stradali na stratištima u Hrvatskoj i Sloveniji, ali i jednom broju civila koje su britanski vojnici 1945. izručili partizanskim jedinicama – papagajski ponavljaju da je obaveza setiti se svih žrtava totalitarnih, nedemokratskih i zločinačkih režima.

Tako je Jandroković na komemoraciji u Maclju izjavio da su ovđe kako bi osudili zločin komunističkog režima koji se “dogodio iz osvete, s ciljem eliminacije svih koje su tadašnje vlasti smatrale neprijateljima”. Premijer Andrej Plenković naglasio je pijetet prema žrtvama koje su nakon Drugog svetskog rata ubijene bez suđenja, osvetnički i bez ikakvog dostojanstva, ali i naglasio da obrazovni sistem  treba objektivno prikazati i istorijske trenutke koji su umnogome definisali biće hrvatskog naroda.

Osim “bića hrvatskog naroda”, čija bi se definicija, kao merodavna, valjda uskoro mogla naći i u školskim udžbenicima, očigledno je da nema ni spomena konteksta koji je doveo do stradanja kvislinških snaga tih majskih dana 1945. godine. Situacija je kod nas,pišu Novosti, bila utoliko posebna i složenija jer su te snage pružale otpor partizanskoj vojsci još sedam dana nakon što je kapitulirala nacistička Nemačka.

Šta nam, dakle, službena politika Hrvatske ovim poručujei da li je u svojoj prirodi i antifašistička borba koju su predvodili komunisti bila totalitarna, pitaju Novosti.

"Ako je tako, onda je takav stav u krajnjoj liniji u suprotnosti i s izvorišnim osnovama Ustava RH, u kojima piše da se pravo hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost očitovalo, između ostalog, u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugog svetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju NDH (1941.) u odlukama ZAVNOH-a (1943)", navodi portal.

Inače, večh šest godina zaredom komemoracija se održava u Hrvatskoj, jer je poslednja na austrijskom tlu održana na Lojbaškom polju 18. maja 2019. nakon čega je zabranjena, zbog masovnog promovisanja ustaštva. Član Komisije eksperata za zabranu održavanja centralnog komemorativnog skupa u Blajburgu, politikolog  Ljiljana Radonić, u intervjuu Novostima je pre tri godine rekla je da je u izveštaju Komisije koju je formirala pravna sekcije austrijskog Ministarstva pravosuđa obrazloženo zbog čega je to tako: “Naravno, ne zato što je austrijska država protiv komemoriranja mrtvih, nego zato što taj događaj, koji uključuje okupljanje na groblju, ‘procesiju’ i skup s misom na Blajburškom polju, sadrži i ekstremno desničarske, pa i fašističke elemente”.

“Gđe god da se komemoracija održava, trebalo bi biti jasno da glorifikacija NDH nije dozvoljena i da hrvatska vlast i Crkva takve skupove ne smeju podržavati, a kamoli biti pokrovitelji. Pokroviteljstvo je nasledstvo devedesetih, kad se činilo važno napokon govoriti i o partizanskim zločinima, ali od početka je to sadržavalo glorifikaciju NDH kao konstitutivni element”, kazala je tada Radonić.

Povodom ovogodišnje komemoracije Hrvatska televizija u centralnom Dnevniku najavila je prilog po kojem je “u Maclju služena sveta misa u spomen na desetke hiljada vojnika i civila ubijenih bez suđenja odmah nakon Drugog svetskog rata”. Očito ni HTV nema potrebu da navedene o kojim je to vojnicima reč, odnosno kojim su sve jedinicama pripadali, što ne čudi jer je narativ državne televizije u vezi Blajburga godinama unazad isti, pišu Novosti.

Navode i da se komemorativna prakse ovog tipa preselile krupnim koracima i na univerzitete. Tako su na Hrvatskim studijima u Zagrebu održani komemorativna akademija i predstavljanje zbornika međunarodnog stručno-naučnog simpozijuma

“Kultura sećanja na ratne i poratne žrtve Blajburške tragedije i Križnoga puta hrvatskog naroda”. Priređivači zbornika su se složili da su “s protokom vremena, komemoracije za žrtve Blajburške tragedije bile izraz sve većeg hrvatskog jedinstva, pa je "spomenuti događaj prepoznat kao hrvatska nacionalna tragedija, a ne poraz jedne političke opcije”, kako je to predstavio profesor Volfi Krašić.

Novosti ističu i izjavu istoričara Milana Radanovića, autora više knjiga i naučnih studija kojima se etablirao kao vrstan poznavatelj, ne samo u hrvatskim okvirima, četničke i ustaške kolaboracije i njihovih zločina počinjenih za vreme Drugog svjetskog rata, o tzv. hrvatskoj vojsci koja se početkom maja 1945. povlačila s područja NDH ka Sloveniji i Austriji, odnosno ka Trećem Rajhu, koji za Novosti kaže da je ta vojska bila hrvatska samo po nacionalnom sastavu, kao što je to bila i većina partizanskih snaga u Hrvatskoj u tom trenutku.

"Nazvati snage NDH 'hrvatskom vojskom' predstavlja manevar prikrivanja činjenice da je reč o vojsci jedne fašističke države koja je bila najodaniji saveznik Trećeg Rajha i države koja je izvršila tri genocida, o vojsci koja je u vreme povlačenja bila pod zapovedništvom istaknutih ustaških oficira poput Ante Moškova i Maksa Luburića...".