Društvo

"Ćerka me je zvala iz susedne učionice. Operisao sam dete našeg kolege": Ispovesti lekara koji su zbrinjavali povređene

Komentari

Autor: Euronews Srbija

07/05/2023

-

12:42

"Ćerka me je zvala iz susedne učionice. Operisao sam dete našeg kolege": Ispovesti lekara koji su zbrinjavali povređene
"Ćerka me je zvala iz susedne učionice. Operisao sam dete našeg kolege": Ispovesti lekara koji su zbrinjavali povređene - Copyright Printskrin/RTS

veličina teksta

Aa Aa

Koliko god su te vesti bile strašne, nisu mogle da nas pripreme na ono što nas je očekivalo. To je nešto što se na fakultetu ne uči, važno je bilo samo da se ostane pribran u tom trentuku i da se da sve od sebe da pomognemo, ispričali su lekari koji su se zatekli na terenima i u operacionim salama kada su se desile dve velike tragedije u Srbiji.

Dr Ivana Stefanović iz Hitne pomoći rekla je za RTS da njeno dete pohađa školu "Vladislav Ribnikar" kao i da ju je ćerka u vreme pucnjave pozvala iz susedne učionice tražeći da se pošalje ekipa, jer joj je nastavnica to rekla.  

"Mene je dete pozvalo iz učionice koja se nalazila pored one gde se odigrala pucnjava. Odnosno, nastavnica joj je rekla da me pozove. Iako je već neko pre toga već zvao. Moje dete ide u tu školu. Ona je u odeljenju pored i gde su vrata bila zaključana. Dakle, mi smo na sastanku saznali da se odigrala pucnjava. Niko to nije shvatio ozbilno. Milslili smo da je lažna dojava o bombi. Onda smo krenuli prema kol centru da li je poziv primljen i saznali smo da su veće ekipe upućene. Narednih 20-ak sekudni smo saznali da ima povređenih i ja sam krenula sa prvom ekipom", rekla je ona. 

Kako je dodala, jako brzo je saznala da je je najanje destoro teško povređeno u pucnjavi.  U međuvremenu, čula sa detetom koje su nastavnici izveli na drugi deo škole i znala je da je bezbedna.

"Koliko god su te vesti bile strašne, nisu mogle da nas pripreme na ono što ćemo tamo zateći. Mislila sam da ću kolegama pomoći u previjanju nekih lakše povređenih, smirivanju situacije i pošla sam što znam te profesore i ako mogu nekako da se nađem, a onda smo zatekli to što smo zatekli. Tada morate da se zaledite, da biste mogli da profesionalno obavljate svoj posao i mi smo to uradili“, ispričala je Stefanovićeva.

Ona je rekla da je važno da samo u tom trenutku nema emocija i da se ne izgubi glava, da se razmišlja o onome što možete da uradite. 

"Niko nas ne priprema za masovne nesreće na fakultetu, ali mi u Hitnoj pomoći imamo simulacioni centar i ja sam mislila da su svi scenariji koje sam smislila najgori mogući i kad se desi nešto – da će se kolega snaći jer je najgore već video. Ovo je gore od najgoreg scenarija koje sam ja mogla da osmislim, jer radim u našem edukacionom centru. Kada to vežbate stalno onda u trenutku, koliko god da je strašno što se desi, ne razmišljate strašno je, nego šta je to što ja mogu da uradim i kreće mehanizam", naglasila je Stefanovićeva.

Kaže da neke njene kolege kada su došle oko četiri ili pet sati po podne tog dana nisu mogli više da rade.

"Neko je insistirao: "pošalji me na infarkt". Takođe, neki su govorili: lakše mi je da brinem o tome nego da razmišljam o ovome što sam video. Različiti smo, različito reagujemo na stres, važno je da sebi priznamo da nam nije dobro da bismo mogli sutra da radimo, jer tu smenu je zatekla druga noć i oni su morali biti funkcionalni za drugu noć", zaključila je Stefanovićeva.

"Otrčali smo u salu, nije bilo vremena za dijagonostiku. Devojčica je godište moje ćerke"

Dr Zlatko Perišić, hirurg iz Kliničkog centra Srbije, bio je dežurni lekar u noći kada se dogodila tragedija u okolini Mladenovca i Smedereva. Dodaje da je takođe bio dežuran i u utorak veče i u sredu ujutru kada se dogodilo masovno ubistvo u beogradskoj školi, ali novdi da nije diretkno učestvovao u zbrinjavaju dece

"Nisam direktno učestvovao u zbrinjavanju dece, ali mi je bilo sve jako teško da gledam. Od jednog kolege sin je bio u operacionoj sali, svi ga znamo i radimo sa njim. Sledeći dan sam dežurao u četvrtak, bilo je potpuno drugačije. Svi smo ćutali. Tog četvrtka smo imali dosta posla" priseća se dr Preišić.

Kako kaže, nešto pre zakazanih operacija zatekla ga je vest da je neko ponovo pobio mnogo ljudi, a ekipe stručnjaka organizovane su odmah.

"Negde oko pola dvanaest, pozvala me koleginica iz reanimacije i pitala da li sam čuo šta se desilo. Ja sam u tom trenutku sišao u donji deo naše zgrade i pozvao sam sve hirurge i sve hiruške ekipe, ortopede, anestetičari, naše sestre sa prijema... i čekali smo da vidimo šta će da se desi. Onda su počeli prvo da dovoze. Došla su nam prvo dva pacijenta. Tu je bio sa mnom docent Veličković i doktor Grubor. Mi smo bili od specjalista. Došle su i druge kolege odmah. Nisam zabrinut da li možemo to da rešimo. Imamo kapacitet, to se nije dovodilo u pitanje. Onda su došla prva dva pacijenta", rekao je.

Kaže da je onda sigla devojčica koja je godište njegove ćerke i da je morao hitno da reaguje zbog stanja u kojem se nalazila. 

"Počeli smo da radimo inicijalnu dijagonstiku u reanimaciji. Treći pacijent nam je bila devojčica 2005. godište. Kada sam video kako izgleda, doneo sam odluku da istog trentuka uđemo odmah u salu bez ikakve dijagnostike. Nismo imali vremena ni za šta drugo. Utrčali smo u salu. Bilo mi je jako teško, i pored toga šta sam sve pre toga radio. Ta devojčica je godište moje ćerke. Ona nam je u liftu rekla "jel neću umreti". Gde mi je bilo teško? Nije problem u hirurgiji. Nisam znao šta mogu dok ne otvorim trbuh. Ušli smo u salu odmah, sa dvojicom volontera dr Pošpović i dr Mitrović. Otvoriili smo trbuh i tu nisam mogao da raspoznam anatomiju. Imala je tri prostralne rane. Trbuh je bio pun krvi. Videli smo da je oštećen deo jetre. Videli smo da je desni bubreg razoren. To smo zbrinuli. Ovo su situacije gde prvo morate da zaustavite krvarnje pa da vidite šta da radite", rekao je on.

Kaže da devojčici je spasen život, ali kako kaže, borba na operacionom stolu je bilo napeto.

"Mogla je da svakog trenutka ostane na stolu. Sve povrede su zbrinute, danas je očekuje još jedna operacija", zaključio je dr Perišić, dodajući da nju očekuje još opracija.

"Operisao sam teško povređeno dete našeg kolege"

Grudni hirurg doktor Milan Savić koji je primio najteže povređenog dečaka iz škole "Vladislav Ribnikar" a kako je objasnio tog jutra je izlazio iz dežurstva. Kaže da nije zbog kompleksnosti povreda bilo vremena za razmišljanje.

"Nije bilo vremena za detaljnu dijagnostiku, jer nismo mogli da rekonstruišemo mehanizam povrede. Bila je jedna prostrelna rana na vratu, prostrelna rana kroz grudni koš i metak koji se zaustavio u visini petog rebra. Morali smo vitalno da ga stabilizujemo zbog krvarenja iz grudnog koša. Zbog povreda na vratu, nismo mogli da na klasičan način pristupimo otvaranju grudnog koša, a tada smo dobili i informaciju da se radi o detetu našeg kolege. To je i vršnjak moje ćerke, ali kada dugo radite ovaj posao morate da se isključite, i da pomognete. Tako da smo doktorka Tanja Eminović i ja uradili prvu operaciju, zaustavili krvarenje i suštinski gledali kako da se reši stanje vrata. Tu su bili vaskularni hirurzi i spinalni ortopedi zbog povrede kičme i kičmenog stuba. U drugom naletu smo radili vađenje stranog tela, odnosno metka", opisao je prve trenutke doktor Savić.

Kod tako teških višestrukih povreda, prema rečima doktora Savića, pacijent prvo mora da se stabilizuje, da se imaju osnovni vitalni znaci, što je i postignuto posle prve operacije, nakon čega se pristupilo daljoj dijagnostici vratne kičme i drugih delova tela.

Doktor Savić je tog jutra izlazio iz dežurstva, kada se sve dogodilo, ali uz dvadesetogodišnje iskustvo morate da se emotivno isključite i pomognete pacijentu.

"Važno je i sa kim radite i ko vam pomaže, da je i on dugo u poslu posebno u tako dramatičnim situacijama. Uspeli smo da ga stabilizujemo, povratimo i iskreno se nadam da će posledice biti što manje", rekao je doktor Savić.

Doktor Savić kaže da će sve morati da se revidira, da više razgovaramo sa decom, ako nismo dovoljno prisutni da im se više posvetimo.

"Da otvorimo tu Pandorinu kutiju, posebno u tom tinejdžerskom periodu kada nisu niti deca niti odrasli, i kada može svašta da im padne na pamet, da se ovakve stvari nikada više ne ponove. Svaki roditelj daje sve od sebe, i ja ću učiniti sve da deca izađu što manje okrnjena, da budu prvenstveno dobri i plemeniti ljudi. Za ovaj posao se opredelite, on se ne radi iz interesa", istakao je doktor Savić.

Preporuka za vas

Komentari (0)

Srbija