Fokus

Povlačenje 5.000 američkih vojnika iz Evrope: Šta promena rasporeda snaga znači za bezbednost i odnose sa Rusijom?

Komentari
Povlačenje 5.000 američkih vojnika iz Evrope: Šta promena rasporeda snaga znači za bezbednost i odnose sa Rusijom?
Tanjug/AP/Ahn Young-joon - Copyright Tanjug/AP/Ahn Young-joon

veličina teksta

Aa Aa

Sjedinjene Američke Države planiraju povlačenje oko 5.000 vojnika iz Evrope, od kojih se najveći broj odnosi na Nemačku, dok je Poljska dobila zeleno svetlo Pentagona za uspostavljanje stalne američke vojne baze na svojoj teritoriji. Geopolitička analitičarka Sanja Vujčić ocenila je da ove poteze ne treba posmatrati kao povlačenje SAD iz Evroazije, već kao strateško prestrojavanje kojim Vašington nastoji da očuva svoj uticaj uz angažovanje manje sopstvenih resursa.

Gostujući na Euronews Srbija, Vujčić je rekla da je važnije razumeti ciljeve američke preraspodele snaga nego se zadržavati na broju vojnika koji će napustiti Evropu. Podsetila je da se prvobitno govorilo o mogućem povlačenju 25.000 američkih vojnika, dok se sada pominje oko 5.000.

Euronews Serbia

„Amerika se ne povlači iz Evroazije, ona samo reorganizuje svoje vojno prisustvo i savezništva kako bi očuvala strateški uticaj uz manje vlastitih resursa“, navela je Vujčić.

Ona je objasnila da je takav pristup u skladu sa strategijom Elbridža Kolbija, jednog od glavnih arhitekata američke odbrambene politike, čija se geopolitička logika zasniva na sprečavanju da suparnička sila preuzme kontrolu nad ključnim delovima Evroazije.

Dok je tokom Hladnog rata glavni američki suparnik bio Sovjetski Savez, a središte sukoba Evropa, danas je strateški prioritet Vašingtona Indo-Pacifik, zbog uspona Kine.

„Promenilo se geografsko težište, ali ne i temeljna geopolitička logika“, ocenila je Vujčić.

Euronews Srbija

 

Govoreći o Kolbijevom konceptu NATO 3.0, navela je da on predviđa da evropske zemlje preuzmu glavninu konvencionalne odbrane, dok bi SAD zadržale nuklearno odvraćanje i ključne strateške kapacitete. U tom kontekstu, moguće premeštanje američkih snaga iz Nemačke prema Poljskoj treba posmatrati kao deo šireg prestrojavanja.

Sukobi na Bliskom istoku utiču na bezbednosnu mapu Evrope

Vujčić je ukazala i na povezanost američkog vojnog prisustva u Evropi sa operacijama na Bliskom istoku, navodeći da američke baze na evropskom kontinentu ne služe isključivo njegovoj odbrani, već i projekciji američke vojne moći prema tom regionu.

Prema njenoj oceni, ratovi u Ukrajini i na Bliskom istoku deo su kontinuiteta američke evroazijske strategije, ali Vašington ne može istim intenzitetom da održava vojno prisustvo u Evropi, na Bliskom istoku i u Indo-Pacifiku.

AP Photo/Jim MacMillan

 

Zbog toga SAD očekuju od saveznika da preuzmu veći deo regionalnih bezbednosnih obaveza i povećaju izdvajanja za odbranu.

Ipak, to ne znači da Evropa dobija i veću stratešku kontrolu, upozorila je Vujčić, jer evropske zemlje i dalje zavise od američkih tehnologija, komandnih sistema i obaveštajnih kapaciteta.

Kao jednu od protivrečnosti američke strategije izdvojila je činjenicu da Vašingtonu, kako bi koncentrisao resurse prema Kini, trebaju samostalniji saveznici, ali da njihova veća samostalnost istovremeno znači i manju izvesnost da će uvek slediti američke prioritete.

To je, kako je navela, posebno vidljivo na Bliskom istoku, gde Izrael, Saudijska Arabija i Turska imaju različite, ponekad i suprotstavljene interese, uprkos američkim nastojanjima da ih poveže kroz nove bezbednosne aranžmane.

Evropska strateška autonomija i dalje više ambicija nego stvarnost

Govoreći o mogućnosti da evropske zemlje samostalno garantuju sopstvenu bezbednost, Vujčić je ocenila da je evropska strateška autonomija za sada više politička ambicija nego realnost.

„Autonomije nema bez vlastite sigurnosne arhitekture, odnosno samostalne geopolitike“, istakla je ona.

Prema njenim rečima, evropske političke elite rastuća izdvajanja za odbranu opravdavaju stavom da se Evropa brani u Ukrajini i da Rusija ne sme da pobedi, ali iza takvog narativa postoje i dublje geopolitičke bojazni.

Prva je, kako je objasnila, to što evropske sile nisu spremne da se samostalno suprotstave Rusiji, dok druga proizlazi iz straha da bi ukrajinski poraz dugoročno mogao da promeni regionalnu ravnotežu moći.

Treću bojazan predstavlja mogućnost da bi ruska i ukrajinska vojska, koje sada imaju veliko ratno iskustvo, u nekoj budućoj političkoj konfiguraciji mogle da postanu saveznice.

„Takva bi vojna sila predstavljala ozbiljan izazov starim evropskim silama, Velikoj Britaniji, Nemačkoj i Francuskoj“, ocenila je Vujčić.

Ona je ukazala i na strah evropskih političkih elita da bi mirovni sporazum, koji bi podrazumevao povlačenje zapadnih vojnih i obaveštajnih kapaciteta iz Ukrajine, mogao da otvori prostor za povratak proruskih političkih snaga na vlast i širenje ruskog uticaja prema Evropskoj uniji.

Kao istorijski primer da ni najteži ratovi ne moraju trajno da odrede buduća savezništva, Vujčić je navela Nemačku i Japan, koji su nakon poraza u Drugom svetskom ratu i savezničkih bombardovanja postali ključni američki saveznici.

Kako Moskva gleda na američko prestrojavanje?

Govoreći o tome kako se najavljene promene čitaju u Moskvi, Vujčić je ocenila da Rusija prepoznaje dve dimenzije američkih poteza – smanjenje odgovornosti SAD za bezbednost Evrope, ali i jačanje vojnog prisustva NATO-a u neposrednoj blizini ruskih granica.

Posebno je istakla rast strateškog značaja Poljske, čiji položaj ima duboke istorijske korene.

Podsetila je na britansku operaciju Unthinkable“ („Nezamislivo“) iz 1945. godine, kada je tadašnji britanski premijer Vinston Čerčil zatražio razmatranje mogućeg rata protiv Sovjetskog Saveza, uz pretpostavljenu američku i poljsku podršku, pa čak i angažovanje bivših nemačkih vojnika.

Prema njenim rečima, operacija nije sprovedena, ali pokazuje koliko brzo mogu da se promene geopolitička savezništva.

Bonus video:

 

 

 

Komentari (0)

Svet