Filigranski rasap ludosti

Geopolitika, kao takva, nameće sama po sebi razne uglove iz kojih se posmatra. Umetnički, recimo, Branimir Štulić-Johhny je još daleke '82. godine, na albumu "Filigranski pločnici" napisao pesmu "Iran". Meni je tada to bio prvi album koji sam slušao, što bi se reklo, taze, frišak. Upravo izašao iz fabrike vinila. Pored "Ko to tamo peva", "'68", "I nikom nije lepše neg je nam", najviše mi se dopala pesma "Iran". Da li zbog naslova ili zbog Hrnjakove vrlo melodične bas linije od samog početka pesme, ne znam. Ali znam da sam tekst naučio napamet i već imao slike u glavi koje sam zamišljao kao neki video uradak. Nekih desetak godina kasnije, snimao sam slične uratke drugim autorima.

"Rasap ludosti sjedeći na jastuku", stihovi, zamišljao sam Ruholaha Homeinija na jastuku, od crvene ovčije vune, prošarane crnim tačkama i linijama, sa resama po obodu, nešto kao ćilim, otprilike, kako leti na njemu iznad Biliskog istoka. Štulić je bio vrlo metaforičan u izražavanju i kao takav, zgodan za vizuelizaciju. "Imam pretvara u moru Teheran", nastavak Džonijeve metafore, nametala mi je sliku pobunjenih Iranaca u Teheranu... "Labirint procesije i iznad svega egzaltiranost", Štulić mi je kroz grčku mitologiju nametnuo raskadriravanje prethodnog kadra i nastavak priče filmskim jezikom. Bog vrednuje prestiž glupošću, kako je nastavio Branimir, je sintagma kojoj sa posebnom pažnjom nastavlja priču u pesmi i meni, tada klinci, nameće slike i kadrove koje sam gledao, u to vreme na Dnevniku, sa ćaletom u pola osam uveče.

"Stanice očaja ovedeni na stadion, umiru prije nego što čuju plotun", razigrava poetski Štulić, uz neumornu i preciznu bas liniju Miše Hrnjaka, nagrađujući sjajnu i kreativno osmišljenu ritmiku bubnjara Borisa Leinera, eksplicira mi u glavi jasne kadrove koje sam zapamtio iz Dnevnika. "Prizivajući Alaha Gledali su jedni u druge, e e eeee", gotovo plačući završava Branimir Štulić svoje stihove u pesmi, "Iran". Uz njegov prepoznatljivo prljavi gitarski rif, solo melodiju sa nadmoćnom ritam i bas sekcijom i tera me, klinca, da završim vizuelnu eksplikaciju. Tada mi je neko more bilo u glavi. Sada gledajući šta se dešava tamo, to je bio, očigledno, Ormuski moreuz.

Posle više od četiri decenije od mog klinačkog maštarenja, uz Štulićevo prevremeno masterpis delo, gledam i čitam šta se  danas dešava tamo. "I pitam se da li će doć" kako se i Štulić pitao u baladi "Stidljiva ženo", sa istog albuma "Filigranski pločnici". Ali ovo sada i tada, '82. godine nije balada, mislim da je rekvijem. Samo ne znam čiji... Vreme će pokazati, a mi ćemo ili biti nemi svedoci ili žrtve geopolitičke egzaltiranosti.

*autor je zaposlen na Euronews Srbija i tekst predstavlja njegov lični stav