Aktuelno iz kulture

Stefan Milenković - od Ajronmena do Betovena: "Kad me nešto fascinira, onda to istražujem do kraja"

Komentari
Stefan Milenković - od Ajronmena do Betovena: "Kad me nešto fascinira, onda to istražujem do kraja"
Stefan Milenković - od Ajronmena do Betovena: "Kad me nešto fascinira, onda to istražujem do kraja" - Copyright TANJUG/ MILOŠ MILIVOJEVIĆ

veličina teksta

Aa Aa

Svetski poznati violinista Stefan Milenković, koji je još kao dečak nastupao na najvećim svetskim scenama, danas svoju bogatu karijeru gradi na istim principima - posvećenosti, disciplini i neprestanom učenju. 

Ipak, iza brojnih nagrada, hiljada koncerata i statusa "čuda od deteta" krije se i čovek koji uživa u istraživanju novih interesovanja, ne beži od izlaska iz zone komfora i priznaje da mu je ponekad, posle celog dana provedenog uz muziku, najpotrebnija - tišina.

U razgovoru za Euronews Srbija, dotakao se nedavno održanog humanitarnog koncerta u Banjaluci, s ciljem prikupljenja sredstava za stipendije mladim umetnicima.

"Postoji jedan element dodatnog uzbuđenja i lepog osećaja, jer znamo da smo tu zarad nečega što je veće od nas i važnog, i da nekome cela ta razmena energije između umetnika i publike može da donese nešto konkretno, da mu olakša život i omogući nove šanse", kaže Milenković.

Prema njegovim rečima, umetnost je sama po sebi plemenita, jer publici pruža mogućnost da se makar na trenutak izmesti iz svakodnevice i doživi nešto lepo. Kada se tome pridruži i humanitarni cilj, nastaje, kako kaže, "jedan divan zatvoren krug".

Milenković smatra da je ohrabrenje koje dobijaju od iskusnijih umetnika od neprocenjivog značaja.

"Prva stvar koja najviše znači jeste da neko uopšte veruje u vas. Naravno, morate verovati i sami u sebe, ali to nekako ide zajedno", ističe violinista.

Podrška, dodaje, nikada ne može biti prevelika, bez obzira na to da li je reč o studentima, srednjoškolcima ili još mlađim talentima.

Ona pritom ne mora uvek biti finansijska. Nekada su dovoljni ljudski gest, ohrabrujuća reč ili pokazivanje poverenja u nečije sposobnosti.

Violina kao Formula 1

Milenković svira na violini koju je 1783. godine izradio italijanski graditelj Đovani Batista Gvadanjini. Reč je o instrumentu sa kojim ima poseban odnos, daleko od uobičajene predstave o muzičaru i njegovom alatu.

On taj odnos poredi sa vožnjom bolida Formule 1. 

TANJUG/ JADRANKA ILIĆ

 

"Bez obzira na to što znate da vozite, Formula 1 opet zahteva određenu svest o tome šta može ta mašina, jer ona na neki način verovatno može mnogo više nego vi, na neki način. Tu onda treba naći doziranje i meru. Obično su takvi instrumenti, osetljivi i odgovaraju na svaki titraj, vibraciju, na svaki dodir. Te violine imaju neverovatnu dubinu i potencijal, s druge strane su i ogledalo vas samih - zavisi kako se probudite, da li ste spremni, da li ste vežbali više ili manje", objašnjava naš sagovornik.

Iako je violina u njegovom vlasništvu, ne smatra sebe njenim pravim vlasnikom, već privremenim čuvarom instrumenta koji je postojao vekovima pre njega i, nada se, nastaviće da živi još mnogo vekova nakon njega.

"U ovom trenutku je ja čuvam i samim tim osećate odgovornost da uvek budete na svom maksimumu. Ta violina je videla mnoge umetnike pre vas, pa imate odgovornost da brinete o njoj, ne samo na objektivan način nego i kroz što bolje sviranje. Kroz nju treba da prolaze što bolje vibracije", kaže on.

Violina iz 18. veka

Violina na kojoj Milenković svira pripada takozvanom torinskom periodu Gvadanjinijevog stvaralaštva, koji se smatra jednim od njegovih najuspešnijih. U tom periodu graditelj je imao pristup alatima, kalupima i neprodatim instrumentima iz radionice Antonija Stradivarija, koju je nakon njegove smrti kupio grof Kocio, veliki mecena i podržavalac graditeljstva instrumenata.

Iako to nije značilo da će Gvadanjini praviti iste violine kao Stradivari, u njegovim kasnijim radovima vidljiv je uticaj tog iskustva. Njegovi instrumenti dobili su drugačiju rezonancu i dodatni kvalitet, ali su zadržali prepoznatljiv karakter.

Publika sve gladnija živog iskustva

U vremenu hiperprodukcije i sadržaja koji se smenjuju neverovatnom brzinom, Milenković priznaje da borba za pažnju publike postoji, ali smatra da klasična muzika ima jednu važnu prednost - neposredno ljudsko iskustvo koje tehnologija ne može da zameni.

"Mislim da ćemo još neko vreme biti gladni iskustava u kojima ljudsko biće izađe na scenu i pokuša da uradi nešto savršeno u svom originalnom ljudskom obliku, bez veštačke inteligencije. Ispostavlja se da profesije koje deluju arhaično i zastarelo, poput naše, opstaju upravo zato što mnoge druge mogu biti zamenjene tehnologijom, a ovo ne možete", kaže violinista.

Poredi to sa sportom, u kojem sportista godinama trenira kako bi u jednom trenutku postigao određeni rezultat. Isto je i sa muzičarima - godine rada i pripreme slivaju se u jedan nastup koji niko drugi ne može da izvede umesto njih.

Problem je, međutim, što je današnji svet prepun buke i borbe za vidljivost. Negativni komentari i provokacije često postaju način da se privuče pažnja, dok internet stvara utisak da su svi izuzetni u nečemu, jer ljudi uglavnom dele samo svoje najbolje trenutke.

"Nekada, da biste dobili neku šansu za vidljivost, koncert je pre 20-30 godina morala da snimi televizija. Tu priliku je imalo malo ljudi. Sada se maltene svaki koncert snima: svako ima telefon i vi samim tim dođete u kontakt sa puno ljudskih bića na ovom svetu koja su izvrsna u nečemu za koje nikad nismo čuli. Naravno, niko na internet ne stavlja svoje slabosti - stavlja samo svoje najjače trenutke i onda je lako pomisliti da su svi fenomenalni u nečemu, ali to nije realnost. Treba se prosto vratiti sebi i biti najbolje što vi možete da budete", smatra Milenković.

Od Džulijarda do saradnje sa bendom Gorillaz

Milenković je tokom karijere sarađivao sa umetnicima različitih muzičkih senzibiliteta, a među iskustvima koja su mu ostala u posebnom sećanju izdvaja saradnju sa bendom Gorillaz.

Do nje je došlo dok je predavao na Džulijardu u Njujorku. Bend je tada angažovao studente te prestižne muzičke škole da formiraju gudački orkestar, a Milenković je pozvan da ga vodi i preuzme ulogu koncertmajstora.

Nastup je održan u legendarnom pozorištu "Apolo" u Harlemu, uz televizijski prenos na MTV-ju.

Za muzičara naviknutog na sate provedene u vežbaonicama, to je bilo potpuno drugačije iskustvo.

"Došli smo iz naših soba za vežbanje, gde ste zatvoreni ceo dan i gde su ljudske interakcije relativno male. A onda odjednom dođete u takvo okruženje i shvatite da nije toliko važno da li ćete napraviti grešku. O toj mogućnosti se uopšte ne razmišlja", priseća se Milenković.

Posebno mu je ostao u sećanju osećaj slobode, ali i mogućnost da ton koji je godinama gradio kroz vežbanje odjednom dobije sasvim novu dimenziju kada se pred njega postavi mikrofon.

Slično iskustvo imao je i kroz saradnje sa drugim muzičarima, među kojima su Vlatko Stefanovski i Nele Karajlić. Kaže da svaki umetnik nosi sopstveni univerzum iskustava i da od svakoga može nešto da se nauči - bilo da je reč o muzičkom pristupu, profesionalizmu, gestu ili načinu na koji komunicira sa drugima.

Ono što se od profesionalaca može naučiti je i odnos prema greškama.

"Greške će se događati, događaju se, na kraju krajeva, ljudska smo bića, ali po meni najveća greška je da ne date svoj maksimum", smatra slavni violinista.

Kao skok s padobranom

Pored muzike, Milenković ima i brojna druga interesovanja. Bavio se jogom, plesom, skakao je padobranom, a poslednjih godina posvetio se i triatlonu. Uspeo je da završi i dva takmičenja u formatu Ironman 70.3. 

To podrazumeva plivanje na 1,9 kilometara, vožnju biciklom od 90 km i trčanje polumaratona (21,1 km).

Tanjug/Nemanja Jovanović

 

"Kad me nešto fascinira, onda moram da to istražujem do kraja. Tako je uvek bilo i to je nekako deo moje ličnosti. Kroz produbljivanje te jedne teme, u suštini, vi razvijate nešto što se na kraju krajeva uvek vraća violini. Ako plešete tango, tih godina svirate drugačije. U vama se neminovno menja i osećaj za telo i za energiju i za određeni ton", objašnjava Milenković.

Zanimljivo je da mu nastup pred velikom publikom predstavlja veći adrenalin od skoka iz aviona.

"Tu je veća odgovornost, stres, sve traje duže, posebno kada je reč o veoma važnom koncertu. Naravno da postoje leptirići u stomaku pred izlazak iz aviona, ali kada steknete iskustvo, to je ipak lakše nego odsvirati savršen Betovenov koncert pred 2.000 ljudi. To je teže", priznaje violinista.

Kada se završi vežbanje, najviše prija tišina

A šta sluša jedan od najpoznatijih violinista kada ne vežba? Odgovor je, čini se, daleko od očekivanog.

"To sad diktira naš sin Nikola. Vrteo se 'Gangnam Style', pa onda: "I'm so sexy and I know it' - to sam čuo više puta nego što sam ikad išta drugo slušao u životu. Pa onda 'Chicken Noodle Soup'... Tako da, kada ne vežbam i kad ne slušam 'Chicken Noodle Soup', onda najradije ne slušam ništa", kaže Milenković kroz smeh. 

Objašnjava da su mu uši tokom celog dana ispunjene zvukovima i muzikom, pa mu je tišina najbolji način da se odmori.

"Naše uši su pune zvuka ceo dan. I kada prestane ton, tišina je, hvala Bogu, i dalje tu. Mnogi ljudi rade suprotno - na poslu ne slušaju muziku, pa je puštaju da bi se opustili. Kod nas je obrnuto", zaključuje Stefan Milenković.

Njegovo gostovanje u celosti možete pogledati u priloženom videu.

Bonus video:

Komentari (0)

Kultura