Da li su prostor i vreme samo iluzija? Tajne univerzuma koje menjaju sve što znamo
Komentari
Svako naše iskustvo, svaki pokret i svaki trenutak našeg života odvija se u prostoru i vremenu. Njihovo postojanje deluje toliko očigledno da se retko pitamo šta su oni zapravo. Više od jednog veka, sama fizika se oslanja na pretpostavku da je prostor-vreme, četvorodimenzionalno tkivo univerzuma, osnovni sastojak stvarnosti.
Ali, šta bi se dogodilo ukoliko prostor i vreme nisu osnova postojanja, već proizvod dublje stvarnosti koju još uvek ne možemo da sagledamo? Indikacije iz proučavanja crnih rupa, kvantnih računara i eksperimenata sa laserima izuzetno visoke preciznosti navode sve više fizičara da istraže ovu neverovatnu mogućnost, prenosi LiveScience.
"Možete stvoriti prostor iz teorije u kojoj prostor ne postoji", ističe Džef Foršo, profesor fizike čestica na Univerzitetu u Mančesteru.
Dve teorije koje ne mogu da koegzistiraju
Već decenijama, fizika se suočava sa jednom fundamentalnom kontradikcijom.
Ajnštajnova Opšta teorija relativiteta opisuje kako materija i energija zakrivljuju prostor-vreme, a tu zakrivljenost mi doživljavamo kao gravitaciju. S druge strane, kvantna mehanika opisuje ponašanje prirode u mikroskopskom svetu atoma i subatomskih čestica.
Obe teorije su izuzetno uspešne. Međutim, one ne mogu da se kombinuju u jedinstven, dosledan teorijski okvir. Ova kontradikcija postaje posebno očigledna u ekstremnim uslovima, poput onih u središtu crnih rupa ili u prvim, beskrajno malim delićima sekunde nakon Velikog praska.
Jedno od mogućih objašnjenja jeste da je jedna od ove dve teorije (ili čak obe) nepotpuna. Neki fizičari, međutim, razmatraju drugačiji scenario: šta ako je problem u njihovoj zajedničkoj pretpostavci da je prostor-vreme osnovni element univerzuma? Nijedna od ove dve teorije ne objašnjava odakle potiče prostor-vreme niti zašto univerzum naizgled ima tri prostorne i jednu vremensku dimenziju.
Da li prostor-vreme podseća na vodu?
pexels.com/Adis Resic
Teorijski fizičar Lejtam Bojl sa Univerziteta u Edinburgu koristi jednostavan primer kako bi objasnio ovu hipotezu: vodu.
Golim okom, voda izgleda kao neprekidna, homogena supstanca. U stvarnosti, ona se sastoji od nebrojenih molekula koje ne možemo da vidimo bez odgovarajućih instrumenata.
Možda se nešto slično dešava i sa prostor-vremenom. "Ono deluje glatko i neprekidno, ali samo zato što ne možemo da ga posmatramo dovoljno snažnim mikroskopom", objašnjava Bojl.
Do danas, doduše, ne postoje direktni dokazi o postojanju takvih mikroskopskih komponenti, ali neki od najintrigantnijih tragova dolaze iz proučavanja crnih rupa. Tokom 1970-ih godina, fizičari Džejkob Bekenstajn i Stiven Hoking dokazali su da crne rupe imaju temperaturu i entropiju. Entropija je povezana sa brojem različitih mikroskopskih rasporeda koji mogu proizvesti ista makroskopska svojstva sistema.
Činjenica da crne rupe imaju entropiju postavlja ključno pitanje: da li se i samo prostor-vreme sastoji od mikroskopskih gradivnih blokova koji su nam još uvek nepoznati?
Univerzum koji funkcioniše kao hologram?
Još jedna fascinantna hipoteza povezana je sa takozvanim informacionim paradoksom crnih rupa.
Prema kvantnoj mehanici, fizička informacija ne može biti uništena. Ipak, ako crne rupe postepeno isparavaju, kao što je Hoking predložio 1974. godine, šta se dešava sa informacijama o svemu što je ikada ušlo u njih?
Otkriće da je entropija crne rupe proporcionalna površini njenog horizonta događaja, a ne njenoj zapremini, dovelo je do formulisanja takozvanog holografskog principa. Baš kao što trodimenzionalna slika može biti kodirana na dvodimenzionalnoj površini, tako i informacije sadržane u određenom delu prostora mogu biti kodirane na njegovim granicama.
Godine 1997, teorijski fizičar Huan Maldasena dao je matematičku potvrdu ovoj ideji, pokazujući da se teorija sa više dimenzija koja uključuje gravitaciju može preslikati na kvantnu teoriju sa manje dimenzija, bez gravitacije. Fizičar Mark Van Ramsdonk iz Britanske Kolumbije to objašnjava analogijom sa video-igrom: na ekranu vidimo trodimenzionalni svet sa objektima, kretanjem i fizičkim pravilima, ali u memoriji računara, taj svet postoji samo kao kodirana informacija.
Na sličan način, prostor-vreme bi moglo da "izroni" iz dublje strukture kvantnih informacija.
U potrazi za dokazima u laboratoriji
pexels.com/Zelch Csaba
Godinama se eksperimentalno istraživanje ovih teorija smatralo gotovo nemogućim. Danas, međutim, naučnici razvijaju različite metode kako bi pronašli dokaze o mogućoj kvantnoj prirodi prostor-vremena.
Eksperimenti sa laserima, poput projekata GQuEST i QUEST, pokušavaju da detektuju mikroskopske fluktuacije u udaljenostima koje svetlost prelazi, a koje bi mogle biti povezane sa strukturom prostor-vremena. Drugi eksperimenti koriste atome ili nanokristale dijamanata za proučavanje veze između gravitacije i kvantnih fenomena.
Posebne mogućnosti nude i kvantni računari. Istraživači su 2022. godine iskoristili Google-ov kvantni procesor Sycamore za simulaciju ponašanja teorijske crvotočine (Ajnštajn-Rozenov most). Noviji eksperimenti pokazali su da naučnici mogu eksperimentalno proučavati matematičku vezu između geometrije prostor-vremena i kvantne isprepletenosti.
Ipak, ovi rezultati još uvek ne dokazuju definitivno da prostor-vreme našeg univerzuma nastaje iz kvantnih informacija.
Šta zapravo znači "postojati"?
Svaki od ovih eksperimenata ispituje različit aspekt odnosa između gravitacije i kvantne fizike. Nijedan ne može samostalno da dokaže da prostor-vreme proizilazi iz nečeg dubljeg. Ipak, kombinovani, ovi rezultati bi mogli da pomognu naučnicima da shvate koje teorije zaista odgovaraju stvarnosti.
Takvo otkriće bi pokrenulo pitanja koja prevazilaze granice fizike i zadiru u samu suštinu postojanja.
"Ako vam kažem da prostor ne postoji, onda se zaista dovodi u pitanje šta uopšte znači postojati", zaključuje Foršo.
"Kako možete govoriti o stvarima kada ne postoji prostor u koji biste ih smestili?"
Komentari (0)