Život

Od siročeta do imperije: Neverovatna priča o čoveku koji je stvorio najluksuzniji brend na svetu

Komentari
Od siročeta do imperije: Neverovatna priča o čoveku koji je stvorio najluksuzniji brend na svetu
Wikipedia/Public Domain - Copyright Wikipedia/Public Domain

veličina teksta

Aa Aa

Bio je sin gostioničara iz grada razorenog ratom. Nije imao nikakvo formalno obrazovanje, nikakvo nasledstvo, a do svoje 20. godine ostao je siroče - preminula su mu oba roditelja. Najlogičnije bi bilo pomisliti da čovek koji nema apsolutno ništa - bez novca, bez veza i bez ikakve sigurnosne mreže, nikada ne bi mogao da izgradi jednu od najpoznatijih i najprestižnijih luksuznih imperija na svetu. Zar ne? Ipak, Tjeri Ermes uspeo je da stvori kompaniju koja danas vredi više od 250 milijardi dolara.

Napravio je revoluciju i transformisao sam koncept zanatstva u čitavu industriju. I to je uradio isključivo svojim rukama, šijući konjsku opremu i kaiševe u jednoj minijaturnoj radionici, u vreme kada je Pariz ključao od nemilosrdne konkurencije. Kako je, dakle, zanatlija bez ikakvog početnog kapitala postao osnivač najekskluzivnijeg luksuznog brenda Hermès na planeti? Kompanije kojom, skoro dva veka kasnije, i dalje upravljaju njegovi potomci? Da bismo pronašli odgovor, moramo da vratimo vreme unazad.

Teške godine u senci rata i apsolutna samoća

Tjeri Ermes rođen je 10. januara 1801. godine u Krefeldu, tekstilnom gradu u današnjoj Nemačkoj, koji je u to vreme bio deo Prve francuske republike, nedavno osvojen tokom revolucionarnih ratova pod Napoleonom Bonapartom. Njegov otac bio je protestantski gostioničar skromnih primanja, dok je majka, Agnes Kunan, poticala iz šire regije Rajne. Porodica nije imala ni bogatstvo ni poznanstva. Jednostavno su vodili skromnu gostionicu gde su putnici svraćali na topao obrok i prenoćište.

Mladi Tjeri odrastao je u senci neprestanog rata. Napoleonovi sukobi pretvorili su Evropu u ogromno bojno polje, a Krefeld se našao u samom središtu tog vrtloga. Hrane je bilo malo, bolesti su harale, a smrt je bila svakodnevica. Do 1821. godine, kada je Tjeri imao samo 20 godina, roditelji su mu preminuli. Ne znamo tačan uzrok - mogla je to biti bolest, glad ili posledice rata. Rezultat je, međutim, bio isti: Tjeri je ostao potpuno sam. Bez nasledstva, bez porodičnog posla koji bi preuzeo. Bio je samo mladić u surovom svetu, koji pokušava da pronađe način da preživi.

Šegrtovanje u Normandiji i opsesija kožom

Umesto da se prepusti očaju, Tjeri je uradio nešto što će odrediti ostatak njegovog života: postao je šegrt. Preselio se u Pont-Odme, mali grad u Normandiji, oko 100 kilometara severozapadno od Pariza, koji je bio poznat po samo jednoj stvari: obradi kože. Grad je bio slavan po svojim kožarama i vrhunskim zanatlijama. Tamo je, u tom skromnom normandijskom mestu, Tjeri izučio zanat sedlara i proizvođača konjske opreme.

AP Photo/Michael Sohn

 

Vredno je radio uz majstora, učeći preciznu umetnost sečenja, šivenja i sastavljanja kože. Svaki šav morao je da bude savršen. Svaki komad morao je da bude izuzetno izdržljiv. Svaki kaiš morao je da izdrži konstantan pritisak konja u neprestanom pokretu. Ovaj posao nije nosio nikakav glamur. Bio je iscrpljujući, monoton i zahtevao je apsolutnu preciznost. Ali, Tjeri je postao opsednut. Provodio je beskrajne sate pokušavajući da usavrši samo jedan šav. Eksperimentisao je sa različitim vrstama voštanog lanenog konca i proučavao razloge zbog kojih oprema puca, tražeći načine da je učini praktično neuništivom.

Ključno zapažanje u Parizu koje je rodilo veliku viziju

Ono što ga je izdvojilo od svih drugih šegrta bila je njegova moć zapažanja. Tokom jednog putovanja u Pariz, posmatrao je kočije koje su preplavile ulice. Bilo ih je na hiljade, prevozile su plemiće, trgovce i bogate porodice kroz užurbanu prestonicu. Primetio je da mnogi konji deluju kao da pate. Njihova oprema je loše pristajala, koža je izazivala žuljeve i rane, a raspodela težine bila je pogrešna. U suštini, konji su patili zbog lošeg zanatstva.

AP Photo/Michael Sohn

 

U tom trenutku, Tjeri Ermes je pronašao svoju svrhu. Nije želeo samo da pravi opremu za jahanje. Želeo je da stvori proizvode koji su tako dobro dizajnirani i sa tako savršenim pristajanjem da će se konj i jahač kretati kao jedno. Udobnost, izdržljivost i elegancija - sve spojeno u jednom predmetu. Problem je, međutim, ostao: Tjeri je bio niko i ništa. Nije imao novca, nije imao reputaciju, a Pariz je već bio prepun etabliranih zanatlija koji su opsluživali francusku aristokratiju. Godine 1828. oženio se Kristin Petronil Pjera, sa kojom je 1831. dobio sina, Šarl-Emila. Postao je majstor svog zanata, ali je i dalje radio za druge u Normandiji, sanjajući o nečem mnogo većem.

Prva radionica i odbijanje svakog kompromisa

Tek 1837. godine, kada je Tjeri imao već 36 godina - što se u to vreme smatralo prilično poodmaklom dobi za pokretanje biznisa, konačno je povukao ključni potez. Skupio je svoju skromnu ušteđevinu, oprostio se od porodice i preselio u Pariz. Otvorio je svoju prvu radionicu blizu crkve Madlen. Bio je to skroman prostor, samo jedna soba, u kojoj je radio sa još dvoje-troje radnika. Bez blještavih natpisa, bez marketinga. Samo zanatlija koji pravi kaiševe i uzde za svakoga ko je spreman da plati.

Tjeri je mogao da igra na sigurno. Mogao je da spusti cene kako bi uništio konkurenciju ili da proizvodi prosečne proizvode kako bi zarađivao pristojnu dnevnicu. Ali, napravio je izbor koji će definisati čitavo njegovo nasleđe: nikada, ali baš nikada, neće praviti kompromise kada je u pitanju kvalitet. Svoj posao je izgradio oko inovacije, tehnike šivenja koja se mogla raditi isključivo ručno. Nazvana je "sedlarski šav" (saddle stitch) i zahtevala je dve igle koje rade sa dva voštana lanena konca u suprotnom zatezanju. To je značilo da, čak i ako jedan konac pukne, drugi će držati. Šav se nikada ne bi raspao.

Carsko priznanje i prelazak u novu eru

Ovakav pristup bio je spor, skup i sprečavao je masovnu proizvodnju. Dok su njegovi konkurenti masovno izbacivali proizvode, Tjeri je pedantno, ručno šio svaki komad. Ipak, svaka kreacija koja je izašla iz njegove radionice bila je umetničko delo, a glas o njemu počeo je da se širi. Kupci su se vraćali i preporučivali ga pariskoj eliti. Na velikoj Svetskoj izložbi u Parizu (Exposition Universelle) 1855. godine, Tjeri je osvojio medalju prve klase - što je bila ogromna satisfakcija. Godine 1867. ponovo je osvojio medalju, zacementiravši svoju dominaciju.

Sada su se među njegovim klijentima nalazili najmoćniji ljudi Evrope, poput cara Napoleona III i njegove supruge Evgenije, kao i ruski carski dvor. Sin sirotog gostioničara postao je omiljeni majstor kraljeva. Tjeri je preminuo 1878. godine, u 77. godini. Njegov sin, Šarl-Emil, preuzeo je kormilo i 1880. preselio posao na legendarnu adresu 24 Rue du Faubourg Saint-Honoré, u samom srcu pariske luksuzne četvrti, otvorivši vrata Hermèsa za međunarodnu maloprodaju.

Pretnja automobila i plan za opstanak pomoću rajsferšlusa

Međutim, najveći izazov tek je sledio. Krajem 19. veka industrijska revolucija se ubrzala, železnice su se širile, a automobil je doživeo svoj pobedonosni uspon. Industrija konja, na kojoj je kompanija izgrađena, polako je odumirala. Kada je Tjerijev unuk, Emil-Moris, preuzeo kontrolu 1919. godine, znao je da mora hitno da reaguje. Spas za Hermès došao je kroz jedan briljantan poslovni potez.

Tokom putovanja u Kanadu, Emil-Moris je video nov, praktičan sistem zakopčavanja na ceradi jednog vojnog vozila. Bio je mnogo sigurniji od tradicionalnih dugmadi. Godine 1922. osigurao je ekskluzivna prava za Francusku i nazvao ga fermeture Hermès (kopča Hermès) - ono što danas znamo kao rajsferšlus. Nije ga samo patentirao, već je počeo da ga implementira u novu liniju kožnih predmeta, torbi, prtljaga i novčanika, prilagođavajući opsesivno zanatstvo svog dede potrebama modernog doba i novih putnika.

Rađanje mitova: Od princeze Grejs do Džejn Birkin

AP Photo/Altaf Qadri

 

Prve kožne ženske torbe kreirane su 1920-ih godina. Elegantna torba "Sac à dépêches" predstavljena je 1935. godine, a definitivno je ušla u panteon svetske mode 1956. godine kada je časopis Life objavio fotografiju Grejs Keli, holivudske glumice i princeze od Monaka, kako je koristi da sakrije svoj trudnički stomak od paparaca. Svet je poludeo, porudžbine su eksplodirale, a 1977. torba je i zvanično preimenovana u Kelly bag u njenu čast.

Ali, stvaranje mitova tu nije stalo. Godine 1984., izvršni direktor kompanije Žan-Luj Dima (Tjerijev pra-praunuk) sedeo je na letu pored britanske glumice Džejn Birkin, koja se žalila da ne može da pronađe elegantnu, a praktičnu torbu za novopečenu majku. Dima je na licu mesta, na papirnoj kesi iz aviona, skicirao prostranu, mekanu kožnu torbu. Tako je rođena čuvena Birkin bag, verovatno najtraženiji modni dodatak na svetu. Danas predstavlja investicioni proizvod čiji prinosi često nadmašuju deonice na berzi. Svaka se izrađuje ručno od strane samo jednog majstora, zahtevajući 15 do 20 sati rada, i koristeći potpuno isti šav koji je Tjeri izumeo 1837. godine.

Nezavisnost, vrednost od 250 milijardi i nasleđe osnivača

Danas Hermès ostvaruje prihode od preko 15 milijardi dolara godišnje i vredi više od 250 milijardi, sa više od 300 prodavnica u 45 zemalja. Početkom 2025. godine čak je privremeno pretekao LVMH kao najvrednija luksuzna kompanija na svetu. Najimpresivnije od svega? Ostaje strogo nezavisna porodična firma, sa Akselom Dimom, potomkom šeste generacije, na čelu. Godine 2010. porodica je uspešno odbila agresivan pokušaj neprijateljskog preuzimanja od strane giganta Bernara Arnoa, stvaranjem holding kompanije H51.

AP Photo/Kirsty Wigglesworth

 

Tajna njihove dugovečnosti leži u insistiranju na suštini. Ne rade agresivan marketing, ne plaćaju influensere. Fokusiraju se isključivo na autentičnost svog zanata. Priča o Hermèsu je živi dokaz da prepreke u kojima smo rođeni - siromaštvo, gubici, nedostatak resursa, nikada ne određuju budućnost. Prava prepreka je spremnost na kompromise i biranje lakšeg puta. Tjeri Ermes je odbio kompromis. I baš zato, njegovo ime, ušiveno na svakoj torbi i ugravirano na svakoj kopči, živeće zauvek, kao apsolutni spomenik strpljenju i upornosti u potrazi za savršenstvom.

Komentari (0)

Magazin