Bio sam klinac kada je igrao. Igrao je maestralno. Imao sam poštovanje prema njemu. On nije bio zvezda. Partizanova. Bio je gospodin. Partizanov. U Partizanu se stvarala gospoda. To je bio standard. Sa Partizanom je osvojio titulu 1977/78 i jula otišao u inostranstvo. Sledeće sezone Partizan je bio 13. u šampionatu SFRJ. Jedva je izbegao ispadanje iz prve lige. Moca se vratio iz inostranstva posle samo godinu dana. Bio je potreban Partizanu. Mučio se Partizan sa Mocom i naredne dve sezone. A onda je stvorena ekipa sa njim na čelu, koja je čitavu deceniju bila značajna u YU fudbalu. Završio je karijeru 1984. godine i postao trener.
Biti gospodin podrazumeva da pored, u ovom slučaju fudbalske veštine, imaš i ljudske vrline, sa svim moralnim načelima. To je razlika između gospode i zvezde.
A on, Moca, kao ćale. Autoritet. Potpuni, igrački i ljudski. Zato sam imao poštovanje. Manceu je dozvolio da izvede slobodan udarac u Nišu na Čairu, iako je već postavio loptu i pripremao se da šutira, mislim da je to bilo zadnje pojavljivanje Mancea u Nišu. Molio je Mocu da šutira. Moca se nasmejao i dao mu loptu, koja je koju sekundu kasnije završila kao projektil pod same rašlje. Prišao je, zagrlio i poljubio Mancea. Sa poštovanjem, gospodski.
Nama nisu potrebne zvezde, potrebni su nam ljudi koji imaju manire. Da ne bi bili neotesani. Zvezde. Moca je to kroz život i karijeru dokazao.
*autor je zaposlen na Euronews Srbija i tekst predstavlja njegov lični stav
Komentari (0)