Zašto ne postoje planine više od 9.000 metara? I Zemlja ima svoj ”plafon”, naučnici objasnili zašto
Komentari
06/05/2026
-10:54
Iako najviši vrhovi sveta, poput Mont Everesta, nastavljaju da rastu, priroda ima mehanizme kojima taj rast strogo ograničava.
Mont Everest, najviša tačka na planeti sa 8.849 metara, svake godine poraste za nekoliko milimetara. Teoretski, kako su pokazale ranije studije, planina bi mogla dostići visinu čak i do 45.000 metara. Međutim, u praksi je to nemoguće.
Naučnici su saglasni da postoji prirodna granica visine planina, koju određuje kombinacija geoloških i ekoloških faktora.
Pritisak koji "savija" planine
Tanjug/AP/Tashi Sherpa
Prema rečima geologa Hakona Fosena, planine ne mogu postati znatno više nego što su danas, a razlog leži duboko u unutrašnjosti Zemlje. Na ekstremnim visinama, a naročito iznad 5.000 metara, pritisak koji se vrši na stene postaje toliko veliki da one počinju da se ponašaju kao "plastična" masa.
Jednostavno rečeno, umesto da ostane čvrsta i kruta, stena se pod tim pritiskom deformiše ili čak polako "teče". Zbog toga, što je planina viša, to joj je teže da zadrži sopstvenu strukturu i stabilnost.
Kako nastaju planinski džinovi?
Stvaranje planinskih venaca poput Himalaja počelo je pre oko 50 miliona godina, kada su se sudarile dve tektonske ploče. Prvih nekoliko miliona godina tog sudara bilo je "najproduktivnije" u pogledu rasta visine.
Vremenom se, međutim, sile uravnotežuju. Što je planina viša, to je pritisak koji trpi veći, što ograničava dalji razvoj. Fosen ovaj proces poredi sa testom koje se širi po radnoj površini: što je masa veća, ona se više razliva u stranu i gubi na visini. To objašnjava zašto se većina vrhova Himalaja nalazi na visini od oko 5.000 metara, uz izuzetke kao što su Everest i K2.
Tektonska aktivnost nije jedini faktor. Kako objašnjavaju stručnjaci, priroda istovremeno deluje i u suprotnom smeru.
Daniel Prudek / Alamy / Profimedia
Glečeri, vetrovi i vremenske prilike neprestano vrše eroziju, odnoseći materijal sa vrhova. Naučni izveštaji, koje je preneo i BBC, ukazuju na to da voda u svim svojim oblicima - led, sneg ili kiša, igra presudnu ulogu u ograničavanju rasta planinskih masiva. Drugim rečima, koliko god Zemlja "gradila" planine, ona ih isto toliko i "troši".
Kada se planina uruši pod sopstvenom težinom
Postoji još jedno ograničenje: stabilnost. U određenom trenutku, planina postaje toliko strma i nestabilna da počinje da se urušava. Odroni i klizišta neprestano uklanjaju masu, sprečavajući dalji rast u visinu.
Krajnji rezultat je osetljiva ravnoteža između sila koje uzdižu tlo i onih koje ga razaraju. Ono što danas vidimo nije slučajnost, već maksimalna granica koju nam naša planeta dopušta.
Komentari (0)