Nauka

Svet su nekada naseljavali "džinovski" rođaci savremenog čoveka: Bili su viši i od neandertalaca i jeli mnogo mesa

Komentari
Svet su nekada naseljavali "džinovski" rođaci savremenog čoveka: Bili su viši i od neandertalaca i jeli mnogo mesa
JOHN BAVARO FINE ART / Sciencephoto / Profimedia - Copyright JOHN BAVARO FINE ART / Sciencephoto / Profimedia

veličina teksta

Aa Aa

Pre skoro dve decenije, DNK pronađen u kosti malog prsta otkrivenoj u jednoj sibirskoj pećini otkrio je postojanje denisovaca, izumrlih bliskih evolucionih rođaka neandertalaca i naše vrste. Međutim, od tada su samo još jedna lobanja, nekoliko zuba i delovi kostiju sa sigurnošću povezani sa tim misterioznim ljudima, zbog čega je bilo teško utvrditi kako su izgledali ostali delovi njihovog tela.

Sada istraživači u dve studije, objavljene prošle nedelje na platformi bioRxiv, navode da bi par drevnih kostiju nogu izvađenih sa dna Tajvanskog moreuza mogao da pruži dragocene tragove. U jednoj studiji tim pokazuje da kosti nogu, koje su pripadale očigledno visokim pojedincima, sadrže proteinski potpis denisovaca. U drugoj istraživači navode da hemijski sastav jedne od kostiju ukazuje na to da su jeli velike količine mesa, ali malo morske hrane.

"Bili su veoma visoki. Ranije smo znali da su denisovci imali veliki mozak na osnovu nalaza lobanje i zuba, a sada znamo da su imali i krupna tela", kaže za Science.org Ben Marvik, arheolog sa Univerziteta Vašington, koji nije učestvovao u istraživanju. 

Ko su bili denisovci?

Denisovci su bili arhaični pripadnici roda Homo, koji se od zajedničke evolutivne linije sa neandertalcima odvojio pre oko 550.000 godina. Fosilni dokazi ukazuju na to da su živeli širom velikog dela Azije, od Sibira do Tibeta i Kine, sve do pre oko 40.000 do 30.000 godina.

Neki savremeni ljudi danas imaju DNK nasleđen od denisovaca, što ukazuje na to da su se naše populacije u različitim periodima prošlosti međusobno ukrštale.

Novi ostaci deo su velike zbirke životinjskih kostiju pronađenih u Tajvanskom moreuzu, koji se nalazi između Tajvana na istoku i ostrva Penghu na zapadu. Kosti je sa morskog dna, na dubini od oko 100 metara, izvukao industrijski ribarski brod koji je radio oko 25 kilometara od južne obale Tajvana, a istraživači su ih potom nabavili 2010. godine.

Neke od kostiju ubrzo su prepoznate kao homininske, što je pokrenulo detaljniju analizu. Istraživači su 2025. godine objavili da proteini iz fosilizovane donje vilice pronađene u Penghuu pripadaju denisovcima, što je ukazalo na mogućnost da bi i druge kosti iz iste zbirke mogle da donesu važna otkrića, piše Science.org.

Ovi fosili pronađeni su među materijalom izvađenim sa morskog dna, što znači da su bili pomešani i odvojeni od svojih prvobitnih sedimentnih slojeva. Zbog toga je teško utvrditi koje kosti pripadaju zajedno i gde se uklapaju u sveobuhvatnu vremensku liniju.

AP Photo/Jacquelyn Martin

 

"Činjenica da su ovi ostaci prvi put pronađeni pre 16 godina pokazuje koliko nije bilo očigledno šta treba raditi sa kostima hominina koje se pojave na morskom dnu", kaže Hoks.

Kako bi saznali više o misterioznoj potkoleničnoj i butnoj kosti, istraživači iz Japana i Tajvana izdvojili su kolagen iz kostiju kako bi radiokarbonskom metodom odredili njihovu starost, a zatim su tražili drevnu DNK i proteine. Analizirali su i hemijski sastav fosila.

Atomi, poput ugljenika i azota, postoje u različitim izotopima, od kojih se svaki neznatno razlikuje u zavisnosti od faktora kao što su ishrana i životna sredina. To naučnicima pruža dodatne tragove o načinu života nekog organizma.

Istraživači su uspešno povezali drevne sekvence proteina iz kostiju sa prethodno pronađenom donjom vilicom iz Penghua i kosti prsta iz Denisovske pećine, čime su potvrdili da su kosti nogu pripadale denisovcima. To je naučnicima omogućilo dugo očekivani uvid u telesnu visinu ovih misterioznih ljudi.

Na osnovu dužine kostiju, autori procenjuju da su dva denisovca bila visoka oko 180 i 190 centimetara, što je znatno više od većine savremenih ljudi, ali i neandertalaca koji su u to vreme živeli.

Visina denisovaca odstupa od uobičajenih telesnih proporcija arhaičnih hominina, kaže Hoks. Neandertalski muškarci bili su u proseku visoki oko 168 centimetara, dok su žene bile nešto niže. Kod Homo sapiensa, muškarci su u proseku visoki oko 175, a žene oko 168 centimetara.

Dakle, iako su ovi denisovci možda morali da zabacuju glavu kako bi pogledali većinu svojih savremenika, oni ipak nisu bili "Jetiji", napominje Hoks.

Mnogo mesa, malo ribe

Izotopi azota pronađeni u potkoleničnoj kosti odgovaraju onome što bi se očekivalo od izrazitih mesojeda, odnosno jedinke čija se ishrana uglavnom zasnivala na mesu, slično evropskim neandertalcima.

Sergi Reboredo / VWPics / Profimedia

Ilustracija

Zanimljivo je, međutim, da je analiza pokazala i da ta jedinka verovatno nije jela mnogo ribe niti druge morske hrane. Izotopi azota poticali su isključivo od kopnenih biljojeda, što je u suprotnosti sa obrascem zabeleženim kod H. sapiensa koji su se pre oko 45.000 godina doselili u jugoistočnu Aziju.

Iako podaci potiču samo od jedne jedinke, mogli bi da ukažu na to da su denisovci imali manje raznovrstan raspon izvora hrane od pridošlica iz naše vrste.

Fosili mnogo mlađi nego što se mislilo

Još jedno iznenađenje koje donose novi fosili jeste njihova starost, kaže Kris Stringer, paleoantropolog iz Prirodnjačkog muzeja u Londonu, koji je bio jedan od istraživača koji su prvobitno određivali starost ostataka pomoću izotopa uranijuma.

Njegov tim je 2023. godine procenio da su kosti stare oko 160.000 godina. Međutim, nova radiokarbonska merenja ukazuju na to da su mnogo mlađe: imaju svega oko 45.000 godina, zbog čega su, prema Stringeru, u pitanju "zasad najmlađi dobro datirani denisovci".

Ove kosti popunjavaju dugogodišnju prazninu u fosilnom zapisu o denisovcima, navodi on. One ih smeštaju u period i na područje na kojem su, po svemu sudeći, mogli da dolaze u kontakt, a možda i da se ukrštaju sa pripadnicima naše vrste koji su se u to vreme brzo širili širom Azije.

To što se sada baca malo više svetla na ovu veliku misteriju samo dodatno podstiče naučnike da saznaju više, kaže Hoks.

Koji još odgovori čekaju da budu otkriveni među ostacima iz Penghua?

"Voleo bih da znam šta je još ostalo u muzejskim depoima", kaže on.

Komentari (0)

Magazin