Žurnal na bugarskom jeziku do bombardovanja 1999. godine, emitovan je iz niškog studija RTS-a. Redakcija na bugarskom jeziku formirana je 1978. godine u Nišu. Kompletna ekipa sa glavnim urednikom, dva dopisnika iz Bosilegrada i Dimitrovgrada, snimateljskom ekipom. Program je emitovan petkom od 16.30h na prvom programu tadašnje RTB, a kasnije RTS i išao u JRT šemu. Gledanost je bila u celoj SFRJ, a po raspradu i u SRJ.
Do otvaranja predajnika i studija u Nišu 1989. godine, emisija se snimala u Nišu i u dopisništvima u Bosilegradu i Dimitrovgradu. Snimateljska ekipa je ponedeljkom išla za Dimitrovgrad, a utorkom i sredom za Bosilegrad, i tamo sa novinarima dopisnicima snimali priče koje su se emitovale petkom od 16.30h u JRT mreži. Do maja 1989. godine Žurnal na bugarskom se montirao i emitovao iz TV Beograd. Do tada se radilo filmskom trakom, a otvaranjem studija sa pratećom režijom i montažnim jedinicama se prešlo na elektronske kamere, formata U-matic i montiralo i emitovalo iz Niša.
U snimajućim danima, oni koji su trebali da se snimaju nisu smeli da nose karirane i štraftaste odevne predmete zbog pravila koja je televizija zahtevala. Frizure su bile stvar izbora, ali u revolucionarnom duhu.
Jednom je rađena priča o bibliotekarki iz Bosilegrada. Snimalo se filmskom kamerom. Tada, drugarica bibliotekarka, sašila je jednobojnu haljinu za snimanje, a frizuru joj je napravila lokalna frizerka, tada redakcija nije imala garderoberku i frizerku.
Snimatelj te priče je bio Ljubomir Nikolić, čovek koji je svoju snimateljsku karijeru počeo u tek otvorenom TV Sarajevo, da bi početkom sedamdesetih prešao u TV Beograd, a 1978. godine i u Niš. Kada se otvorila redakcija Žurnal na bugarskom RTB. Pokojni čika Ljuba, sjajan snimatelj, koji je i meni, između ostalih, otvarao vrata snimateljskog posla. Dakle, čika Ljuba, snimatelj starog kova, radio je po standardima. Nije odstupao ni po koju cenu.
Snimanje priče o bibliotekarki, koja je u novoj haljini i novoj frizuri, naravno, pošto se snimanje odigravalo sredinom osamdesetih, kada se još Drugu Titu zaklinjalo da sa njegovog puta se ne skreće, frizura dotične bibliotekarke je bila, punđa. Valjda po ugledu na Jovanku Broz, Titovu dugogodišnju suprugu. Sa Titovog puta u to vreme je bilo teško skrenuti, a Titov put je podrazumevao kod žena u zvaničnim prilikama punđu. Šta je tada moglo biti zvaničnije od snimanja za televiziju?
Snimanje je išlo svojim tokom, naravno, prvo probni kadrovi, pa onda i snimanje. I tako zađe Sunce. Pala blenda. Ostala još par kadrova. Bio je to kraj prvog snimajućeg dana u Bosilegradu. Imaju vremena sutra da završe još tih par kadrova i ostale priče, zaključili su na ubrzanom i proširenom zboru radnih ljudi u sastavu urednik, novinar-dopisnik, snimatelj, ton snimatelj i članovi proširenog zbora radnih ljudi i direktor biblioteke i sama bibliotekarka. Bibliotekarka je potom otišla kući, a preostali deo zbora radnih ljudi je ostao.
Sastanak se održao u lokalnom hotelu, i ostatak proširenog zbora radnih ljudi, odlaskom bibliotekarke zbog odmora za sutrašnji snimajući dan, nastavlja da razrađuje sutrašnja snimanja da se ne dogodi neka slična situacija. Pošto je i mrak pao, ogladnelo se. Kažu da je bosilegradsko jagnje uz špricer, odlična kombinacija koja otvara vidike i probleme rešava bez presedana. Tako je i bilo. Sve je dogovoreno, samo još da svane sutrašnji dan.
Tadašnja, drugarica bibliotekarka je otišla kući, skinula haljinu pažljivo, malo je propeglala, ipak je nosila par sati, večerala sa porodicom, odgledala dnevnik i Dinastiju, tada omiljenu seriju u SFRJ, koja je kao temu imala porodicu naftaškog magnata, prebogati, a od likova glavnog u porodici, mudrog, donekle pravičnog, ali i posvećenog i poslu i porodici, njegovu bivšu ženu, negativan lik u seriji, sadašnju, koja je pozitivan lik u seriji i mnogo dece, sa i bez poroka i kao najvažnije, imala je serija svoj tok radnje. Morao si da gledaš svaku epizodu, jer prepričavanje nije što i gledanje svojim očima.
Posle Dinastije, znalo se, spavanje. Sutra se radi. Bibliotekarka snima za televiziju. Punđa!? Kako da legne u krevet, a da se ne rasturi? Još frizerka ujutru ide kod sina u Niš. Odluči bibliotekarka da prespava u fotelji da ne bi pokvarila frizuru.
I nije je pokvarila spavajući u sedećem položaju u fotelji. Sutradan su snimili još par nesnimljenih kadrova. Pretpostavljam da je bila srećno umorna i da je jedva čekala predstojeći petak. Da se vidi na televiziji.
Kako je od tog snimanja prošlo više od četrdeset godina, u međuvremenu se sve ubrzalo, život juri oko nas, nekada se nešto dešavalo mesecima, godinama, sad se desi u jednom danu. Zato imamo nov vid telekomunikacione tehnologije koja je smeštena u mobilni telefon. I tu se vodi računa o blendi, a naročito stajlingu i frizuri. Samo što sada to traje brže. Odmah.
Autor je zaposlen na Euronews Srbija i tekst predstavlja njegov lični stav.
Komentari (0)