Društvo

"Ovo ne može da se zaboravi": Potresna ispovest roditelja trudnice iz Niša koja je stradala u NATO bombardovanju

Komentari
Euronews Srbija

Autor: Euronews Srbija/Ljilja Pavlović

07/05/2026

-

12:31

veličina teksta

Aa Aa

Na današnji dan, 1999. godine, na civilne ciljeve u Nišu bačene su kasetne bombe od kojih je poginulo 16, a teško povređeno 18 ljudi. Kasetnim bombama zasut je centar grada, ulice kod glavne autobuske stanice, ali i deo kod Niškog kliničkog centra. Najviše građana stradalo je u Šumatovačkoj i okolnim ulicama u centru Niša. I posle skoro tri decenije, sećanja ne blede kod onih koji su preživeli i kod onih koji su, nažalost, izgubili svoje najbliže u tom bombardovanju NATO avijacije.

Na uglu ulica Jelene Dimitrijević i Šumatovačke i danas se vide posledice napada. Na fasadama okolnih zgrada i kuća ostali su tragovi gelera, tihi dokaz onoga što se ovde dogodilo. To je samo nekoliko minuta hoda od centra grada, nedaleko od univerziteta i zgrade Banovine, u delu koji svakodnevno vrvi od ljudi. U blizini su pijaca i glavna autobuska stanica, pa je tog dana, uz lepo vreme, ulica bila puna prolaznika.

U takvom, običnom gradskom danu, život se u jednom trenutku prekinuo. Na ovom mestu stradala je 26-godišnja žena, u sedmom mesecu trudnoće. Nosila je devojčicu. Ostao je prostor između svakodnevice i onoga što se desilo - mesto gde grad i dalje živi, ali gde tragovi napada podsećaju da se jedan život ovde završio prerano, a drugi nikada nije dobio priliku da počne.

Njeni roditelji, Radmila i Mile Ilić, svake godine, na ovaj dan dolaze ovde, postavljaju cveće, pale sveće...

Euronews Srbija

 

"Teško, baš je teško. Teško, to se ne zaboravlja. Nikad, nikad... Dok smo živi, sa tim ćemo i da umremo", kaže tužnim glasom Radmila.

U tišini koja je ostala posle događaja, Mile Ilić, posle skoro tri decenije pokušava da pronađe smisao u onome što se desilo tog dana. Sećanje nije izbledelo, a reči dolaze teško, kao da svaki deo priče i danas ima istu težinu. Ima sina i unuke.

"Ovo ne mogu da zaboravim. Teško i posle 30 godina", kaže on u suzama.

Zastaje, pa nastavlja, govoreći o praznini koja se ne popunjava vremenom: "Da su i živi i zdravi i svačiji. Ali njeno mesto ne može niko da zameni. To ostaje večita praznina".

Seća se i trenutaka koji su prethodili tragediji, običnih porodičnih dana i radosti koja je tada tek počinjala da se nazire.

"Svemu tome smo se radovali, prinovi. Bili smo i odsutni iz grada, što je uvek bila meta napada, nekih nepunih 50 kilometara odavde. Međutim, ona je savesno održavala trudnoću i sve, došla je na kontrolu. Ali se nikad više nije vratila kod mojih", kaže uplakani otac.

Euronews Srbija

 

U priči koja se i posle gotovo tri decenije ne izgovara bez bola, majka se priseća poslednjih trenutaka svoje ćerke. Tog dana, kaže, sve je počelo sasvim obično - kao i mnogo puta ranije.

Ona je bila sa svojom svekrvom i odlučila je da ode do pijace da kupi trešnje. Ništa nije ukazivalo na tragediju koja će uslediti.

"Kobno. Da izađe i da kupi trešnjice", govori majka kroz sećanje: "Svekrva joj je rekla - trešnjice stigle", a ona kaže: "Jao, sačekaj me da jedem pa onda idemo. I tako su prošle".

Nedugo zatim, usledio je trenutak koji je zauvek promenio njihove živote. Na pitanje gde i kako su saznali za vest o smrti ćerke, majka se priseća dana koji je usledio u šoku i neverici.

"Pa tamo smo bili, u selu. Onda su došli sa dva auta, sin i njegovi drugovi, i obavestili nas. To je bilo užasno", govori tužna majka.

I posle 27 godina, bol nije nestala. Na pitanje da li se i danas javlja ljutnja zbog toga što nema odgovora i odgovornih, kratko i bez dileme potvrđuje: "Pa kako da ne. Kako da ne".

Zastaje, pa dodaje da se o svemu govori, ali da to ne menja suštinu onoga što je izgubljeno: "Mislim, spominje se i sve, ali nije to to. Nije to to".

Na sećanje koje ni posle skoro tri decenije ne bledi nadovezuje se i priča o danu kada su izgubljena dva života. Otac stradale žene govori tiho, ali jasno, sa gorčinom koja ne prolazi.

"Jeste, jeste... Dva života su izgubljena od zlotvora. Voleo bih da oni svom narodu podele ono što su podelili nama, kako su ih oni nazvali, milosrdni anđeli. Da te anđele čuvaju za sebe", priča otac.

Zastaje, pa dodaje da u njemu nema želje za osvetom, ali da osećaj nepravde ostaje: "Nisam osvetoljubiv, ali to su narodi, ne znam kako da vam kažem, koji nisu osetili mnogo zla kao ova mala država. Vi nakon ovoga idete na groblje, i to radite svake godine i tako kako kažete ćete raditi dok god ste živi".

Nenad Cvetković, stanovnik ovog kraja, ima uspomene u vezi sa istim danom kada su kasetne bombe padale u njegovom dvorištu.

"Imali smo puno sreće. Da to nazovemo tako. Ja i porodica smo ostali u kući. Obično smo istrčavali, odlazili u podrum ako je to nešto ozbiljnije. I kad je počelo da puca, ostali smo u hodniku, svi  deca, žena i ja", kaže on.

Kada su izašli napolje, dočekao ih je, kako kaže, potpuni haos: "Zemljište gde su bile ruže bilo je iščupano kao da je prosijano. Kuća izrešetana, geleri svuda. Bilo je sigurno dvadesetak, tridesetak gelera. I u susednom dvorištu isto".

Slika koja je usledila bila je, kaže, nešto što se ne zaboravlja: "Panika, trčanje, vrištanje, kuknjava… jedna tužna slika. Niš je tada bio jedan od najtužnijih gradova, ne samo u zemlji, nego na Balkanu. Nedužni ljudi ležali su svuda, bilo je i mlađih i starijih".

Seća se i pojedinačnih tragedija...

"Učitelj je potrčao po svoja dva unuka koja se nisu vratila iz škole. Na mestu je stradao. Ljudi su pritrčavali da pomognu, ali bilo je mnogo takvih slučajeva. Paljevine, uništena vozila… jedna ružna, tužna slika...".

Euronews Srbija

 

Danas, dodaje, tragovi na zidovima podsećaju na taj dan, ali su, kako kaže, još veći tragovi ostali u ljudima.

"Da, da. I trajniji. I možda ne treba da se to zataškava. Neka ostane kao beleg - i u našim dušama i u prostoru. Ne znamo ni da li će neko odgovarati. Šteta je, naravno. Ali neka bude da verujemo da je pravda dostižna, pa makar i zakasnila. Mnogo je teško. Mnogo je teško...".

 

 

 

 

 

 

Komentari (0)

Srbija