Probudim se ujutru i čujem da je Vučić izgubio izbore u Mađarskoj; i da će, koliko sutra, izgubiti izbore i u Srbiji; i da je dovoljno uplatiti studentima 500 kinti, da oni odštampaju nalepnice "Studenti pobeđuju", i sigurno će pobediti; i da se po fizionomijama mađarskih glasača jasno videlo ko je za Orbana, a ko nije; i da je rektor vaskrsao; i da je Nepomenik već svrgnut sa vlasti, ali, i da će kulturni događaj stoleća biti onaj dan kada bude svrgnut sa vlasti(?!); i da...
U dosta velikoj ludnici živim, zaključim posle tih vesti, i onda se posvetim izučavanju misije Artemis (Artemida, grčka boginja lova), mada mi ni tu nije jasno zašto se misija ne zove Selena (grčka boginja meseca, kasnije poistovećivana sa Artemidom), kao da su sva ta naša verovanja i ceo taj komplikovani i skupi poduhvat smišljeni ne da bi se mesec slavio, nego da bi ga ulovili.
Jbg, sve zajedno, nema čovek gde da se skloni od ljudske gluposti, svemir je za nju previše mali, a svaki Bog u ozbiljnoj opasnosti da izgubi izbore, pošto nam nije dao baš sve što mislimo da nam pripada.
I kada sve to probam sam sebi da objasnim, dosta mi je jasno da je osnovni uzrok ludila (zemaljskog i svemirskog) - frustracija, to jest žuljanje, peckanje i često i bol koji nam stvara nezadovoljstvo poretkom u kojem živimo.
Bog na nebu, car na zemlji, postavka je koju bi da promenimo, bez obzira na to što u velikom broju slučajeva ne postoji baš tačan odgovor na pitanje - a zašto bismo to menjali.
I ne pomažu tu izbori (način na koji, na zemlji, koliko toliko utičemo na poredak), pošto pobednika vrlo brzo krenemo da doživljavamo kao zlog cara, a još kada taj krene da vlada dugo, i uspešno, našoj nesreći kraja nema i sve bi dali samo da mu vidimo leđa.
Iz te osnovne frustracije sve kreće, u najluđim mogućim smerovima, a Srbija je divan primer tog pomućenog i poremećenog sveta.
Prvo nastane sveopšti bes na politiku i stranke, zašto ga, pobogu, već nisu skinule i pobedile. Anatema na njih, svaka moguća kletva, ko ih je uopšte i smislio, pa vrlo brzo svaka politika postane besmislena, a svaka opoziciona stranka uništena, i svedena na navijačku skupinu koja se više okreće besu i neredima, umesto programu i politici.
Potom, u sledećoj fazi, krenu mambo-džambo eksperimenti, vudu magija, sveopšta potraga za mesijom, čudom i čudotvorcem, vanzemaljcima, vračima i čarobnjacima, Kamenom mudrosti i Svetim Gralom - papazjanija jedna u kojoj se svaki krompir i šargarepa, patlidžan i crni luk proglašavaju za Hrista lično, da bi odmah po konzumaciji isti bio ispljunut i zaboravljen, da ne pričam kako mu se na nos nabije i to što je bio previše slan, ljut, zagoreo ili bljutav. To, ko ga je stavio u tu čudnu čorbu, i kuvao, začinio, servirao, više uopšte nije važno.
Kao i u svakom ludilu, i u ovom ima čari, a prelepa očekivanja, dok se ponavljaju jedne te iste radnje, na jedan te isti način, znaju, izgleda, da budu važnija, jača, od razočarenja koje se dogodi kada se doživi i jedan te isti rezultat. Nema veze, senzacija koju osećamo, toplina i radost što nas preliju zbog izmaštanog uspeha nemoguće misije, zbog slatke deluzije i divne opsene, previše su primamljive da ne bi bile izazvane ponovo.
Sporedni efekat ovog alhemičarskog poduhvata, koji potom postaje entitet za sebe, i nastavlja da živi samostalno u ludačkom ekspres loncu, dajući svemu sasvim novi ukus, jeste mržnja.
Svi koji ne žele isto što i ja, svi koji ne pokušavaju isto što i ja, svi koji veruju u Boga i u onog za kojeg su glasali, dobijaju titulu arhi neprijatelja, izdajnika i zlikovca, i ne zaslužuju ništa bolju sudbinu od onoga kojeg smo zamrzeli na početku. Večne muke u večnim vatrama pakla.
I upravo tu dolazimo do paradoksa. Rušenje poretka koji se zasniva na Bogu i caru, zahteva onu vrstu analogija koje je upravo taj poredak i stvorio. I onda se oni koji su religiju prevazišli, uzvišeni neznabošci, vraćaju biblijskim postavkama Dobra i Zla, Hristu i Đavolu, Apokalipsi i Armagedonu, u kojima anđeoske vojske ubeđenih ateista pobeđuju Zver i legione palog anđela. Borba je odsudna i rezultat mora da bude konačan. Da zavlada carstvo nebeskog univerziteta, sa rektorom s desne strane svrgnutog Boga. Bolji dokaz, posle Francuske revolucije, da prosvetiteljstvo zna da unazadi, ne postoji.
No, da idemo dalje. Sledeća luda deonica. Kako i pored svih "paralelnih spiskova", ne postoji baš egzaktan način na koji se može odrediti ko je sve, u celokupnoj populaciji, na našoj, a ko na strani zla, ko je u anđeoskoj, a ko u zverskoj vojsci, potrebno je nepodobne nekako obeležiti, staviti im Znak.
I tu je mašta bezgranična. Od nadimaka (Ćaci), preko plemenskih rituala (Ko ne skače taj je ćaci), do lombrozovskih i eugeničkih teorija.
Bezubi, nepismeni, ružni, siromašni, besprizorni, kriminalni, nenormalni, iskrivljeni... sam talog društva je na "onoj" strani.
Jedna tviterašica (i to je postalo zanimanje), napisala je, posmatrajući izbore u Mađarskoj, da se po fizionomijama ljudi na biralištu lepo vidi ko je za Orbana, a ko protiv.
Blagiš se njoj. Ispostavilo se da je nekih četiri miliona Mađara visoko obrazovano, ima sve zube, prepametno je, načitano, dobrostojeće, prelepo i jede čia semenke i godži bobice, posle pilatesa.
Ostali, u Mađarskoj (oko dva i po miliona) i Srbiji (tri miliona), zna se:
Mali kranijalni indeks (uska lobanja); nisko, usko, zabačeno čelo; nepravilan nos; nenormalno velike i klempave uši; izbočena vilica; visoka i šiljata glava; guste i spuštene obrve; male oči...
Sve su ovo karakteristike "rođenog kriminalca", a "otkrio" ih je Čezare Lombrozo, italijanski psiholog i lekar, osnivač šarlatanske antropološke kriminologije još u XIX veku. Naši tviteraši i tviterašice, profesori, glumci, intelektualci i drugi pripadnici elite, samo ih ponavljaju, i pri tom i ne znaju šta rade.
To nikako ne znači da im treba oprostiti, bez obzira što smo još u onim danima u kojima je izrečeno čuveno: "Oprosti im, Oče, ne znaju šta čine".
Ne treba. Pogotovo ne na izborima. Pošto su oni najbolji način da "nišči duhom" saopšte šta misle o onima sa narcisoidnim poremećajem ličnosti, koji su ih niščim i proglasili.
I što pre se to dogodi, biće bolje. Da izađemo iz ludare.
Komentari (0)