Kolumna Kolumna Dragane Matović “So na ranu”: Posle kiše
Komentari
05/08/2025
-09:30
Slika prva – Stid
Sećam se da se koleginica vratila u redakciju uplakana. Ljilja, i još jedna sa njom, ne sećam se više koja. Okupili smo se oko njih dve, da čujemo iz prve ruke šta se dešava, a njih dve nisu mogle da govore. Kroz suze, isprekidano su nam opisivale traktorsku kolonu i iznemogle ljude kojima su usput neki ljudi dodavali vodu i hranu, i koji su jednako zaprepašćeno kao i oni na traktorima gledali u policiju koja je kolonu skretala u mrak velegradske periferije, sklanjajući ih daleko od pogleda Beograđana. Njih dve su pričale, a mi smo ćutali. Od stida. I sećam se da sam dugo posle toga zamišljala da sam bila tamo kad je prolazila ta kolona i da sam se pobunila sa svojim kolegama što te ljude sklanjaju u mrak, da je onda neki hrabri policajac odlučio da kolona prođe kroz centar grada, i da su traktori išli preko Terazija, da je narod izlazio da prihvati svoju nesrećnu braću, da su ih grlili i tešili i da su im nudili da ih smeste u svoje kuće, da su oni ljudi u neverici prihvatali zagrljaj svojih novih porodica i da se na njihovim licima konačno videla uteha.
Sećam se da sam se iz tih maštanja vraćala uplakana, da mi je bilo krivo što tada nisam nešto uradila da ispravim tu nepravdu. Da skinem sa duše onaj osećaj stida koji me i danas proganja. Što nismo bili tamo gde treba i što nismo bili kakvi je trebalo da budemo. I što ta kolona nije prošla kroz centar Beograda. Jer da jeste, nadam se nešto, da danas ne bismo imali dva skupa koja se sećaju kolone kojoj nismo dali da nam pokvari dan u prestonici svojim jadom i koja i danas kao neka vojska duhova obilazi oko Beograda tražeći ulaz u grad koji bije glas da prihvata sve.
Slika druga – B(r)uka
Priznajem, bilo mi je drago što nisam Nišlijka onda kada su oni ljudi gađali svoje sugrađane jajima i ganjali ih ulicama kao pomahnitale zveri. Ali sumnjala sam, iako sam se potajno nadala, da će se stvari zaustaviti na tome kad su već dotle došle. I da će ostati samo u Nišu. I, zaista, nismo dugo čekali da blokaderski mozak smisli ne baš originalan način proganjanja svojih političkih neistomišljenika, odlaskom na njihove kućne adrese. Izgovor pod kojim se danima odvija ova noćna hajka na ljude bliske vlastima, izašao ispod nekog NVO čekića ispod koga se kale ulični aktivisti, ovi noćni hajkači ponavljaju kao papagaji: „Pošto na naše brojne zahteve nisu odgovarale institucije, rešili smo da odgovore potražimo lično od ljudi koji sede u tim institucijama”. Aktivisti raznih političkih stranaka i nevladinih organizacija, ovaj put predstavljeni kao vođe nekakvih izmišljenih zborova nalik onim, sada već istrošenim, plenumima, naoružani megafonima i nezadovoljstvom ljudi koji ih prate, odlaze pred kuće ljudi koje su ovi preki sudovi već osudili i pod prozorom soba u kojima sede neka deca, čitaju biografije koje im je sastavila veštačka inteligencija i pozvaju na linč.
Zborovi te tuže, zborovi ti sude, stvar se završava po kratkom postupku, a posle oduška koji daju svojoj frustraciji, nastavljaju do sledeće adrese ubeđeni da ovo zastrašivanje, koje oni ne smatraju nasiljem, daje rezultate. Tražila sam malo po internetu u nadi da ću naći da je bilo još toga u istoriji, da nismo najgori. I bilo je. Radili su to isto nacisti tridesetih godina, pa pre njih u Francuskoj buržoaskoj revoluciji kada su revolucionari išli na kuće aristokrata i tadašnjih zvaničnika, pa tokom vojnih diktatura u zemljama Latinske Amerike kada su ljude otimali iz njihovih kuća i ubijali, pa ne tako davno u Americi tokom protesta Black lives matter kada su odlazili pred kuće sudija i tužilaca, ali i tokom ratova devedesetih na ovim prostorima kada su neki dolazili na adrese političara, a neretko i novinara. U zemljama kao što je Nemačka, na primer, ova vrsta targetiranja se sada tretira kao krivično delo. A kod nas ovom proganjanju „tepaju” čak i neki novinari, pa organizovane hajke nazivaju „obilascima” i „motivacijom” koja, kako kažu, ima za cilj da natera ljude bliske vlastima da se ograđuju od vlasti. Sve legitimno, kažu. Blokaderska propagandna mašinerija daje značajan prostor ljudima za koje ne znamo ni ko su ni šta su osim da ih je te večeri dopalo da nose megafon, i da komanduju ovim uličnim motivacionim odredima. Novinar opozicione televizije srčano objašnjava u kameru kako je ulični preki sud prošao ispred prostorija vladajuće stranke, i kako, kad se oni iznutra ne oglašavaju i kad ćute, sve prođe bez ikakvih problema, zaključuje reporter slavodobitno. Skoro kao silovanje. Kad žrtva ćuti, kad se ne brani i kad ne reaguje, silovanje ide baš „glatko”. Bez ikakvih problema. Obavezno se setite toga ako vam pred kuću dođe neki poludeli borac za pravdu i istinu u svetu. Njegovom svetu.
Slika treća – Sloboda
Bilo je to baš uoči septembarskih izbora 2000. godine, pravila sam intervju sa jednim od vođa opozicije za jedan opozicioni nedeljnik. Ikona protesta zakazuje mi intervju u ponoć, jer nema vremena, dolazi pravo sa protesta u crnom mercedesovom džipu, „kockici“, onom što obično vozi policija, u pratnji telohranitelja, samo da mi saopšti da je preumoran i da ne može da priča, da stvari odložimo za ujutro. Tako i bi. Ujutro, oboje još sanjivi, počinjemo da bistrimo politiku, i ja ga u jednom momentu pitam, ničim izazvana, šta to opozicija ovom narodu nudi da bi ih uneli na krkačama u Skupštinu osim mržnje prema Miloševiću. Moj sagovornik se odjednom razbudi, pogleda me začuđeno kao da sam ga izneverila svojim pitanjem, ipak smo mi na istoj strani, otkud sad to, i umesto odgovora, prilično nepristojno me pita: „Za koga si ti, bre, majke ti”? Iznervirana njegovim tonom rešim da pređem i ja na „ti” i umesto odgovora, jednako bezobrazno pitam ja njega; „A šta tebe briga za koga sam ja? Što, šta bi bilo da sam za Miloševića? Šta bi mi radio onda?”.
Razgovor je tu, pretpostavljate, krenuo tokom koji je ubrzo i doveo do kraja intervjua, a ja ovu epizodu, „starinski” naučena da te trzavice iz „bekstejdža” čitaoci i ne treba da znaju, nisam stavila u intervju, zbog čega sam se kasnije mnogo puta pokajala. Prvi put vrlo brzo posle izbora, odmah pošto su dosovci došli na vlast, a sa njima i ikona protesta koga bi svaka majka poželela za zeta. Posle par tekstova koji se sada mladom funkcioneru na vlasti nisu dopali, on i medijski savetnik premijera poslali su nam policiju u redakciju da privode glavnog urednika, slučajno mog supruga. Ko bi se tome nadao u tek osvojenoj slobodi.
Setila sam se ove epizode pre neki dan kada sam pričala sa jednim svojim poznanikom koji je podržavao studente sve do momenta dok nisu zabranili neutralnost. Hoće, kaže, da može da bude i protiv Vučića, ali i neutralan. To je sloboda, objašnjava mi. Pa, nije. Sloboda je da možeš da budeš i za Vučića.
Komentari (0)