Kolumna Kolumna Ivana Radovanovića: Čivave i ubilački geni
Komentari
25/08/2025
-08:00
"Revolucije obično prati obilno prolivanje krvi, ali kaže se da su vredne toga - takve procene daju oni njeni uživaoci koji nisu imali tu nesreću da se baš njihova krv prolije."
Embrouz Birs, "Đavolov rečnik"
Postoji vrsta koju najpreciznije definiše izraz - intelektualne čivave.
To su oni mali, koji se nikada nisu pogledali u ogledalu i sagledali svoju stvarnu veličinu, ali su uvek spremni na histerično lajanje, dizanje larme, pozivanje na revolucije, bez ikakve namere da sami, ozbiljno, u tome učestvuju.
Divan primer te vrste je drug Kišjuhas, kolumnista "Danasa", koji svake nedelje poziva na revoluciju, opravdava je, glorifikuje, i uzbuđeno piše: "Revolucija nije bauk. Baš kao ni gnevni juriš na stranačke prostorije".
Stvarno? Pa što onda nisi jurišao, bacio ciglu, spalio bar jednog pripadnika Kobri? Otišao posle malo do pritvora, tek da onima, koji su te sklepali, ponosno skrešeš da "priznaješ sud samo svog plenuma, a može i zbora, revolucionarnog".
Nije se desilo, naravno. Niti će se desiti, intelektualne čivave ipak znaju da su samo čivave, i da im je sva snaga u lavežu. Što, opet, sve druge, istorija je tu surova, uglavnom ne spasava. Veliki Embrouz Birs, pisac i novinar koji je čitav svoj život, nevoljno ali odlučno ratovao, podjednako sa ženama, vojskama, pićem i čivavama, i sve to da bi pisao i izveštavao, skončao je u meksičkoj pokrajini koja se zove Čivava. Neko se valjda šalio. Sa svima nama. Grob mu nikada nije pronađen.
No, ta priča je uglavnom ispričana, svima je sve jasno, pa preostaje da podsetim, one koji to znaju, i upozorim, one koji ne znaju, na razloge zbog kojih, meni lično, reč revolucija izaziva gađenje.
I nema to nikakve veze da sa raznim pričama iz raznih revolucija, po pravilu odvratnim. Ima veze sa nama, sa onim šta smo.
I hajde da krenem sa slikom. Bio je 15. jul, 1099. godine. Sa opsadne kule u Jerusalim upada flandrijski vitez Letold, za njim Gotfrid Bujonski, pa njegov brat, pa Tankred Galilejski, pa gomila vitezova i vojnika. Muslimani se predaju. Počinje pokolj.
Iskreni hroničari, koji su učestvovali, pišu da je krv po jerusalimskim ulicama bila bukvalno do kolena. Svi su pobijeni, poklani. Muslimani, hrišćani, Jevreji. Žene, deca, stari.
Reke krvi. U ime vere, ili čega god. I nikakav izuzetak, i nikako prvi put.
Pošto su naučnici koji se bave genetikom, pre nekih desetak godina, otkrili jednu interesantnu stvar, usko grlo, u našoj genetskoj istoriji.
Pre nekih sedam hiljada godina, sedamdeset vekova, kažu nam hromozomi, gotovo 95 odsto muške populacije je nestalo.
To je bilo vreme neolita, u kojem je poljoprivreda preuzela primat, patrijarhat smenio matrijarhat, ljudi živeli u klanovima koji su bili korak ka ozbiljnijoj društvenoj organizaciji.
I 95 odsto muškaraca nestalo. Na njih dvadeset, ostao je živ samo jedan. U današnjim srazmerama, to je isto kao da preko noći nestane 3,9 milijardi muškaraca i ostane ih samo dve stotine miliona. Odnos žena prema muškarcima, posle svega toga, bio je 17 prema 1.
Daljim istraživanjima utvrđeno je, a tome su pomogle i mnoge arheološke lokacije, da uzrok tog pogroma nije bio ni vulkan, niti asteroid, cunami, zemljotres, kuga, nego smo se, jednostavno, poklali.
Zato su žene pretekle, otimane su i prebacivane u druge klanove, a uglavnom su bila pošteđena i deca. Ne uvek, ali, u velikim brojevima, može baš tako da se kaže. Uglavnom.
I kada se pogleda ljudska povest, nakon tog velikog pokolja, najvećeg ikada zabeleženog genocida, ništa se, generalno, nije promenilo. Sve naše istorije, jesu apsolutno krvave. Od Sumera, Asiraca, preko Egipta, Grčke, Rima, do evropske, naše, ili istorije dalekog istoka.
Reke krvi. Mora krvi. Baš kao što je zabeleženo, u tom sitnom detalju, u Jerusalimu 1099. godine. Krv, do kolena.
Nekoliko stvari može da se zaključi iz ovog saznanja.
Najpre, da je matrijarhat bio majka Mara za muška društva koja su posle njega nastala. Em je poljoprivreda nastala u vreme matrijarhata, em nije bilo ni ratova, ni pokolja.
Zatim, broj dva, i to treba da nam zvuči osvežavajuće, pravo je čudo, za svakog od nas, pojedinačno i lično, što smo ovde, što nam linija nije prekinuta, a bilo je toliko prilike za to da bude - mačem, motkom, kopljem, kamenom, čime god - i da se nikada ne pojavimo na ovom svetu.
Na kraju, pod tri, ono što jeste zastrašujuće. Samo u tih sedamdeset vekova, živelo je, prostom računicom, nekih 300 - 400 generacija, a kada se sve to pomnoži, sa dva, (mama i tata) pa to, zajedno, još sa dva (babe i dede), pa još sa dva... svako od nas, ima hiljade i hiljade predaka. Koliko tačno, Bog zna, cifre koje daje račun prevelike su za uobičajena poimanja, i gotovo neverovatne.
I kada razmisliš, na kojoj strani su oni, sve te hiljade naših predaka, pretežno, bili? Na strani žrtava, ili na strani ubica?
Plašim se da nije baš preterano teško zaključiti. Čak su i čivavama preci većinom bili ozbiljni kurjaci, strašnih zuba, vični klanju. Bez lajanja.
Hoću da kažem, mi imamo, bez ikakve naše zasluge ili želje, gene ubica. Zato smo pretekli, zato smo danas ovde, svako sa svojom nepoznatom, a krvavom istorijom, sa gomilom nasleđenih, a opet nepoznatih greha koje je neko naš počinio, i omogućio nastavak, voljno ili nevoljno.
To smo mi, i uopšte nije čudno što, malo malo, otkrijemo, na raznim stranama sveta, pa i ovde, kod nas, koliko lako se odlučujemo za ubistvo, rat, pokolj, kao rešenje.
Hoću, takođe, da kažem i da mi, baš zbog svega toga, zbog sopstvene sakrivene porodične istorije, svako pominjanje nasilja, "gnevnog juriša", revolucija, građanskog i bilo kog drugog rata (a pogotovo njihovo slavljenje), izaziva gađenje, i tera me da pazim. Da se čudovište, koje jeste negde u meni, bez moje volje, ne probudi.
Svi moraju da paze, jer mi jesmo ta vrsta, ubilačka, iz koje su, nažalost, istrebljivani oni koji nisu bili spremni, vični, željni, ubijanja.
Odvratno, naročito posle otkrića, takođe istorijskog, do kojeg nam je toliko dugo trebalo, koliko je život, svakog od nas, važan, bez obzira na boju, rasu, veru ili bilo koje ubeđenje.
I na stranu što je to toliko u neskladu sa našim nagomilanim nasleđem, šta je drugo rešenje, osim ako nećemo kontinuirani rat svih protiv, i stalna, temeljna, istrebljenja.
Ratove koji smenjuju ratove, revolucije koje brišu revolucije.
I zato su mi odvratne i čivave, a posebno njihov revolucionarni, histerični lavež.
I jedino što ne razumem, jeste kako su uspele da preteknu, kroz sve te pokolje, a nakon što su postale čivave, u tako velikom broju.
Ne znam. Možda bi Kišjuhas mogao da objasni. Glasnim lavežom. Iz prikrajka. To je, moguće je, sasvim dobar recept. Ali samo ako hoćeš čivava da budeš.
Komentari (0)