Kolumna Kolumna Ivana Radovanovića: Oso buko za Snežanu
Komentari
29/09/2025
-08:05
Revoluciji, koju je nesrećni Kišjuhas tako željno prizivao, dogodilo se ono najgore, čak i pre nego što je izistinski i počela.
Postala je dosadna. Često smešna. Transparentno gubitnička.
Njene manifestacije danas izgledaju kao sitna zloba, kao infantilno u-ta-ta, dečiji inat, i svode se na onu vrstu podmetanja koja pobednike treba da podseti da poraženi još postoje, bez obzira na to što im postojanje niko nije osporavao.
Pumpanje na utakmicama, navijačko “Ko ne skače…”, koje povedu Draža Petrović i Kesić na tribini u Rovinju, ili detalj sa klincem koji priča o studentskoj potrazi za pravdom u dečijoj emisiji na RTS, samo su delići gubitničkog jeda koji preuzeo duše poraženih revolucionara, koji su, pri tom, revoluciju sve vreme sanjali, a nikako ozbiljno sprovodili.
Kao u školi, kada profesoru koji ti je oborio na popravni, zalepiš žvaku na stolicu.
To što to ništa ne menja, to što ti je leto propalo, to što u avgustu treba da polažeš (uz ogromnu mogućnost da i tada padneš), nema veze.
Pokazao si mu. I svima ćeš da pričaš. I ljudi će umreti od smeha. I ti sa njima, bar dok te ne pitaju (u Rovinju, na primer): I? Dobili ste izbore, skakanjem? Smenili ovog što ne skače?
Iz te infantilnosti sledi i čitava epidemija proročkih priviđenja i apokaliptičkih vizija, papazjanija prava u kojoj su slike Danteovog pakla i Jovanovog Otkrovenja pomešane sa snoviđenjima Jovanke Jolić i Ljubiše Trgovčevića. Vinjak-kola koju ispija Milan Tarot, dok ga Nostradamus gleda, i ne veruje.
Šta drugo, kada čovek krene da čita Snežanu Čongradin.
"Jako smo se približili tom trenutku, čini se, i sve smo bliži tom trenutku", piše ona, bližeći se trenutku koji nam se približava, šta god to da znači. Proroci često govore i pišu u zagonetkama, veštačka inteligencija to ne može da razume, a kamoli obični smrtnici.
Samo se prepustiš, i približiš. Trenutku u kojem će nam se dogoditi: "... da nemamo struju, da nemamo grejanje, da nemamo šta da jedemo, da ne smemo decu u školu da puštamo, da ne smemo na ulicu da izađemo, jer može neki njegov ludak da nas ubije..."
Tragikomičnost ovih vizija ozbiljno podseća na jedan od najglupljih filmova koje sam gledao, Marvelovu "Fantastičnu četvorku", u kojoj Galaktus hoće da proguta planetu zemlju.
Kao da je dobar deo scenarija prepisan iz njenih tekstova, a ona kintu za to nije dobila.
I ako neko u filmu čuje rečenicu o tome da Galaktus donosi “tamu koja će nas pojesti, pa niko neće znati ni gde smo, ni da li smo živi...", nema šta da razmišlja. “Danas”, poslednji četvrtak u septembru. Snežanina kolumna.
U kojoj su svi videli samo onaj balaševićevski nakaradno lirski detalj “Samo da rata ne bude”, koji potom prelazi u još nakaradniju donkihotovsku viziju u kojoj rata ne bude samo ako rata bude, pošto, samo ratom, a da ne ni bilo rata, može da se sruši zli Galaktus, koji hoće tenkove na narod da pusti, ne bi li taj narod ratovao.
I jeste da je to poenta čitavog teksta koji je sigurno pisan u pećini (ali ne na Patmosu, u mnogo većoj divljini je ovo nastalo, ni blizu blagog mora), ali i sve posle toga je antologijski.
Kada sam čitao delove u kojima Snežana piše: “Jako se plašim", gotovo sam zaplakao.
Zato što sam shvatio da tu jadnu ženu oni u “Danasu” sigurno izgladnjuju, i drže u pomenutoj pećini, u mraku, sve dok ne počne da halucinira, i piše, ili piše pa halucinira, nisam siguran, ali nema ni veze.
I kako sam i dalje po grčkim ostrvima, na kojima Olja pokušava da ponovi Odisejevu budalaštinu i provede deset godina na moru, palo mi je na pamet da pozovem i nesrećnu Snežanu da nam se pridruži, da odmori žena malo, da pojede nešto, popije, dane dušom, prestane da zamišlja.
No kako bi to, pretpostavljam, bilo ćacijevski uvredljivo (kao da Draža nije ždrao u Rovinju), nudim alternativu, jelovnik koji su konzumirali članovi krfskog Ćaci ekspresa, koji se još zove i "Just Ćaci".
Gaga: Ti bon stejk, zagrlio ga je i poneo kući.
Marko: Oktopoda, obavestio je druge da boljeg nije jeo, ali tek kada ga je pojeo, da mu ne bi uzeli. Da nabrajam ostale đakonije koje je kušao, predugo bi bilo, nema nigde toliko karaktera, ni slova.
Mirko: Cipuro koji on zove i ciciban, cipiripi, cicipas, cilemile, a uz to je i intravenozno konzumirao giros.
Olja: Isključivo sunce, čitala da je Tesla verovao da je to dovoljno.
Svetomir: Nemam pojma, uvek se sakrije dok jede, da ga ne vide oni njegovi.
Lena: Razne vrste pasti, i sladoleda, beskonačno.
Marija: Oso buko, i to po kiši koja na nju nije padala.
Ja: Oso buko, skroz mokar, ali sam, u to vreme i Snežanin tekst čitao, možda je zbog toga.
Maksa: Samo najstariji i najmasniji i najnezdraviji sir, ako ga čujem još jednom da to ponovi, ni orden mu neće pomoći.
Elem, hoću da kažem, predložim, zamolim: ako bi oni iz “Danas” bili ljubazni da Snežani bar delić toga pripreme, ili, ako ih mrzi, da je bar na more pošalju, život bi i njoj i nama bio lakši.
I ona bi imala zamišljenog prijatelja, kao sav normalni svet, a ne zamišljenog rata-brata.
Da ne pričam koliko je cipuro/ciciban bolji od antidepresiva na kojima će da završi ako nastavi da prorokuje.
No, šalu na stranu, video sam, na Krfu, baš ono nešto što govori zašto je Kušjuhasova revolucija propala pre svog početka.
Došla su u Željkovu radnju, nezvanični srpski konzulat, njih šestorica. Neki mlađi, neki stariji. Neki sitni, neki krupni. Jedan, slep.
Svi sa Pala. I svi upravo pristigli sa Zejtinlika. Peške. Osam dana hoda. Prošle godine, kažu, peške su, na Krf, posle 32 dana, došli sa Romanije.
Za njih, za razliku od “studenata”, niko nije čuo. Ništa televizije, kamere, ništa kola i kombiji u pratnji, ništa donacije, dočeci, zvona i praporci, ni trunke slave niti promocije.
Samo oni, peške, pratili ih i mučili, psi lutalice.
I kada to vidiš, a znaš da je, na Veliku Gospojinu 1534, godine, u kapelu Notr Dam de Monmartr, u Parizu, ušao izvesni, nikome poznati Baskijac Inigo Lopez de Lojola, zvani Ignacio, i sa još šestoricom prijatelja se zavetovao bogu, i osnovao Društvo Isusovo, ili Jezuite, danas najpoznatiji i najveći monaški red, jasno ti je da samo ova šestorica, iz Željkove radnje, mogu revoluciju da dignu.
Zato što stvarno veruju. Toliko da im nije potrebna tuđa žrtva, sami će to da oposle. I ne bave se promocijom i samoreklamiranjem. Ne žele da budu viđeni, žele da vide. I briga ih da li će da pobede, pošto, da izgube, ne mogu.
I to je sve što o revoluciji još ima da se kaže. Od samog početka je bla fejk. Što bi rekao Džek Nikolson, da ih je video: Vi ste sramota za revoluciju. Vala baš. Zato se i utopila se u lošim metaforama, lošim performansima, i još lošijim tekstovima.
Za bolje nije ni bila.
Komentari (0)