Muharem Bazdulj

Kolumna "Kad fazani lete": Tom, Džeri i kineska meka moć

Komentari
"Kad fazani lete": Tom, Džeri i kineska meka moć
Muharem Bazdulj - Copyright Euronews

Autor: Muharem Bazdulj

06/02/2026

-

08:56

veličina teksta

Aa Aa

Kad danas čovek čita Frojda, intrigantniji su mu, rekao bih, uvidi, nego interpretacije. Kad "otac psihoanalize" primećuje da deca u dobi između pet i deset godina stalno nešto zapitkuju, lako se notira da je to tačno, mada Frojdovo tumačenje toga može biti anahrono. Moja osmogodišnja ćerka kad gleda neki crtani film uvek me pita da li sam ja kao dete voleo, recimo, "Sunđer Boba". Ja kažem da to u to vreme nije postojalo, a njoj je čudno, a kako je moguće da nekad nije bilo "Sunđer Boba". Pa je shvatila da ima neke razlike između, primera radi, "Sunđera Boba" s jedne i "Štrumpfova" ili "Toma i Džerija" s druge strane, pošto je potonje i tata gledao kao dete.  

I vodim ja nju prošli vikend u bioskop da skupa gledamo dugometražni crtani film "Tom i Džeri: Čarobni kompas". Za razliku od bioskopske atmosfere kad igraju "ozbiljni" filmovi, ogromna je gužva, a prosek godina posetilaca je, čini mi se, manji od petnaest. Da nema roditelja u pratnji, bio bi verovatno i manji od deset. Za srpski standard, ova vrsta kulturnog uzdizanja i nije jeftina. Ako uračunamo kokice, sokove, slatkiše, ono što potroše, recimo, roditelji s dvoje dece može biti dovoljno da se pristojno napuni frižider ili da se toj istoj deci kupi pokoji komad odeće. Filmove koji njih zanimaju, odrasli, reklo bi se, sve češće gledaju na nekim striming servisima, a odlazak u bioskop se ukazuje kao neka vrsta "vremena kvalitetno provedenog s decom", makar je pažnja opet više fokusirana na nešto izvanjsko, a ako je impresionistički suditi po jednom nereprezentativnom uzorku, veliki broj roditelja više zuri u telefone, nego na platno. A pošto su autori svesni da će ove crtane filmove silom prilika gledati i odrasli, oni ipak imaju običaj da naprave neku foru kao svojevrstan simbolički mig za njih.  

Uglavnom, sve do najavne špice ja nisam imao pojma o kineskom "uplivu" u ovaj film. A onda sam iz špice shvatio da se radi o kinesko-američkoj koprodukciji. Scenarista, režiser i glavni producent, praktično kompletan "tri u jedan" autor filma je Žang Gang. Zaplet i radnja su praktično potpuno kineski. Verzija u našim bioskopima je, naravno, sinhronizovana na srpski, ali naknadnim onlajn istraživanjem sam otkrio da je i verzija u američkim bioskopima naknadno sinhronizovana na engleski, a da je film u originalu napravljen na mandarinskom. Pošto ovaj tekst, računam, uglavnom neće čitati publika kojoj je film generacijski generalno namenjen, neću se ustručavati od malo "spojlovanja". Uglavnom, Džeri na početku želi da poseti muzejsku izložbu čija je glavna atrakcija čarobni kompas. Tom radi kao obezbeđenje u muzeju i spisku tipičnih muzejskih zabrana dodaje još jednu (umalo ne rekoh endehazijske inspiracije) "miševima ulaz zabranjen". Džeri je, međutim, odveć zainteresovan za izložbu da bi ga takva sitnica sprečila, a Tom želi da Džerija spreči u njegovom izbegavanju institucionalnog sprečavanja. Bilo kako bilo, kreće trka mačke i miša (u, je li, doslovnom smislu), u toku koje kompas pada sa svog ceremonijalnog postolja i pokreće se magija koja Toma i Džerija prebacuje negde duboko u Kinu. Tu opet počinje arhetipska komedija zabune gde lokalno stanovništvo u Tomu prepoznaje "mesiju" koji je stigao sa nebesa. Kompas koji je doneo sa sobom je kao neka "kineska kopija" (dosetka, znam, nije preterano originalna) Tolkinovog prstena, pa ga žele i "dobri" i "loši". Očekivano, u nekom trenutku "lošima" deluje da oni pobeđuju, ali na kraju ipak pobede "dobri", uz pomoć Toma i Džerija, koji u trenutku zajedničke nevolje prevladavaju svoj poslovični animozitet.    

Na licu mesta je lako videti da film lepo komunicira sa decom. U scenama bitke dobra i zla, oni sugestibilniji čak i ustaju i mašu rukama računajući valjda da tako pomažu pobedi dobra. Glavnom negativcu, očekivano, odgovara mrak i boji se svetlosti. U sceni zamišljenoj katarzično, sceni koja kao da sažima način na koji kineska kultura propagira zajedničko delovanje velikog broja ljudi, negativca ne pobeđuje jedan heroj sam (mada heroja imamo), nego cela masa ljudi, žena i dece koji  koriste svaki moguće predmet koji reflektuje svetlost da zrake usmere ka očima glavnog negativca (jedan čak upotrebi i svoju ćelavu glavu). Ipak, za "presudni udarac" ključna je uglačana Tomova značka muzejskog čuvara, dakle, ipak simbol američkog "organa bezbednosti". Koristeći likove iz američke kulture, Kinezi u trenutku svog popkulturnog trijumfa odaju počast takmacima. Rekao bi čovek, ima u tome nečeg skoro konfučijanskog.  

Na kraju se Tom i Džeri vraćaju kući. Lokalci Tomu vraćaju i njegovu službenu muzejsku akreditaciju, samo što natpis na njoj više nije na engleskom nego na kineskom jeziku. Na samom kraju, ipak se mora znati ko kosi, a ko vodi nosi. 

Da se razumemo, sve ovo treba čitati "sa zrnom soli". Mozak voli paterne, pa je  meni trebalo nešto da se zabavim dok sam devedesetak minuta gledao "narativ" ipak namenjen maloj deci. Međutim, moju generaciju, kao i one neposredno prethodne i naredne, presudno je obeležila anglosaksonska kultura kroz svoju "meku moć". Mi smo, primera radi, i Kinu i Japan doživljavali kroz američke filtere. Nova Kina je pak, da potvrdimo tu skoro nesvesnu i podsvesnu "uronjenost" u američke popkulturne obrasce, imperija koja uzvraća udarac. Uostalom, baš u danima kad je u svim srpskim bioskopima počeo da se prikazuje kineski "Tom i Džeri", glavna medijska vijest kod nas bilo je "ukazanje" predsednika Vučića na kineskoj društvenoj mreži TikTok. 

Komentari (0)

Kolumne