Vesna Knežević

Kolumna Sloboda, od pesme do opela

Komentari
Sloboda, od pesme do opela
Vesna Knežević - Copyright Privatna arhiva

veličina teksta

Aa Aa

Kad se uđe na sajt Studenata u blokadi, može i preko instagrama, prvo na meniju je kako se postaje kontrolor. "Uključi se" stoji na vrhu platforme za vrbovanje novih slobodoumnih članova. Tu su i dva podmenija sa uputstvima kako se na ispravan način uključiti među kontrolore u Srbiji, kako u kontrolore u dijaspori. Neverovatno kako su brzo mladi akademici shvatili da glasačko telo u zemlji i van nje zahteva drugačiju vrstu kontrole. Ko u ime stavlja blokadu, normalno da u programu nudi kontrolu. Čemu inače ove dve godine blokadne muke? To je nama naša borba dala, da imamo kontrolu za maršala.

Odmah da se ogradim. Kontrola je u etičkom vokabularu neutralna stvar. Sama po sebi ona nije ni dobra ni loša. Politički i javni život, bavljenje profesijom, vođenje organizacije, primarna i sekundarna socijalizacija, ništa od toga ne ide bez neke kontrole. Na kraju, čitava parlamentarna demokratija je po sebi komplikovani sistem kontrola. Od klasičnog Monteskjeovog principa gde legislativa, egzekutiva i sudstvo postižu balans preko međusobnih kontrola, do izbora kojim elektorat privremeno prenosi vlastitu kontrolnu funkciju suverena na parlament.  

I inače nisam protiv kontrole. Kad sam mom sinu tada šestogodišnjaku naredila da je dovoljno veliki da pospremi svoje igračke, ljutito je ispalio "Šta se praviš da si prava mama!". Osim što sam se jedva suzdržala od smeha da ne uništim to malo autoriteta, bila sam strahovito ponosna na sebe. Na to da on nijednog trenutka nije primetio koliko je mnogo kućne kontrole već prošao. Ne može se reći ni da je iako mali bio nevin u stvarima sveta. Vrlo dobro je primetio da druge mame kontrolišu svoju decu, jer je to ono što "prave mame" normalno rade. Samo njegova ne.    

Odmah se vide glavni kvaliteti moralno prihvatljive kontrole. Ona je u politici normirana, zakonski propisana, terminološki razblažena, opšta i kao takva dobrovoljno prihvaćena. Niklas Luhmann je dobrovoljnost zvao poslednjom neophodnom stavkom u uspostavljanju legitimiteta jedne političke ili sudske instance.  

U profesijama je kontrola vezana za standarde. Ne može svako sve i ne može kako hoće. Kad su me devedesetih godina izbacivali iz kontrolisanih srpskih i slobodoumnih hrvatskih medija, razmišljala sam da promenim profesiju i otvorim butik u bečkom Mariahilfu. Isključivo za bele košulje. Ne bluzice s čipkama i mašnama, već košulje u smart-clean sektoru, za žene i sve koji se tog dana tako osećaju. Butik bi se zvao "Ihre Hoheit"/"Njeno veličanstvo", gde je "veličanstvo" bela košulja. Stvar je propala jer osim dobre ideje, nisam znala ništa o šivenju, prodaji i vođenju računovodstva. Uz to sam imala problem da nađem početni kapital, jer nisam znala da šijem, organizujem prodaju i vodim računovodstvo. Sistem me je iskontrolisao i sklonio.

U privatnom i porodičnom je jedina uspešna kontrola nevidljiva kontrola. Ona koja stiže u nekom eufemizmu ("za tvoje dobro!", "ti kako hoćeš", "ne bilo ti zapoveđeno") i koja se, kad se već pojavljuje etimološki ogoljena, naziva samokontrolom. Ne mislim tu na Galbraithovu teoriju o kondicionisanoj moći, ili bilo koju drugu, već na mnogo bazičnije stvari, sprečiti nekoga da postane narkoman, alkoholičar, nasilnik, lopov ili patološki lažljivac. Sprečiti, preseći, bdeti, voleti, kontrolisati – a da se ništa od toga ne prepozna kao kontrola.

Kako je studentski pokret oslobodio kontrolu od demokratskih okova

Odmah pada u oči da je kontrola jedna vrlo kontrolisana stvar. Zahteva kontrolu nad sobom dok kontroliše druge. U primeni traži granice, autoritete, zakone, proverenu praksu, u nazivu obzirnost.

Ne zovu se uzalud osobe koje nadgledaju regularnost glasanja na izborima "posmatrači". Ni na jednom jeziku oni nisu kontrolori, već uvek beobachter, observers, observateurs, osservatori observadores, jednom rečju, posmatrači. Tepa im se da su tu samo da gledaju i posmatraju, a svima je jasno da kontrolišu, skupljaju materijal za izveštaje OEBS-u, UN-u, Amnesty International, domaćim stranačkim telima, da su, ukratko, legitimne tužibabe.

Odakle taj eufemizam? Odatle što niko ne voli kontrolu, bez obzira da li je spreman i voljan da joj se podvrgne ili ne. Može kontrola, ali nađite joj neko fino ime i držite je na uzdi dok nas ona drži na uzdi. Mi vas,  vi nas, dok svi ne postanemo prozirni kao seksi dessous. U idealnom slučaju, koji se u realnosti prihvata kao približan, rezultat su transparentna kontrola i transparentni rezultati.

Ali studenti u blokadi ne drže do izborne prakse koja vlada u demokratijama. Ne zanimaju ih terminloške i procesualne smicalice kojima demokratski sistemi prikrivaju svoju prirodu uređenog sistema kontrola. Pogled u istoriju bi otkrio da samo levičarski revolucionarni sistemi pokazuju takav prezir prema demokratskoj praksi.

Levičarima, komunistima, anarhistima ili običnim neukima s ogromnom energijom za promenu društva ne trebaju fini termini. Obziri u govoru i ponašanju su ostaci starog sveta, a blokadni pokret donosi novi svet. Pri tome su obrisi njihovog novog tako stari i prepoznatljivi, da je potrebno biti drsko neuk da se on promoviše kao kreacija neopterećenog uma.  

I nije problem reč po sebi. Etimologije su akumulativne. U istorijskom razvoju jedne reči sakriveni su vekovi, nekad milenijumi njenog smisla. U etimologiji jedne reči skupljeni su svi njeni identiteti, nekad kao pretapanja, nekad kao skok.  

Hoćete primer za skok? Arhitektonski luk se u starom Rimu zvao fornix. Ispod fornixa vijadukta i mostova, zaklonjenim od pogleda, počeli su da niču bordeli, koji su se tako i zvali, fornices. Došlo je dotle da je rimska arhitektonska teorija morala da smisli drugo ime za luk, da bi pokidala tu semantičku vezu, pa je uvela arcus. Ali etimologija se nije izgubila i danas je sačuvana u engleskoj reči fornication, jeb...na.  

Kod kontrole je etimologija više serija pretapanja. Rimska poreska administracija, koja je bila tako efikasna da je nadživela Rim, imala je sistem paralelnog beleženja, upoređivanja i arhiviranja. Contrarotulus (rolna papirusa plus kontra-rolna), kako se zvao taj proces, doživeo je razna sažimanja, i negde u Renesansi, devet vekova posle prvog Etymologiariuma Isidora od Sevilje, postao kontrola.  

Bila su potrebna još neka četiri veka da demokratski politički sistemi u nastajanju shvate da bez kontrole ne mogu, ali da mogu da je ulepšaju, tako da je standardizuju. Takođe je shvaćeno da ni to nije dovoljno. Bio je neophodan još jedan separatni etimološki niz, neutralniji i s više poverenja prema ljudskoj prirodi – observare, posmatranje.  

Kad je posle Drugog svetskog rata, što je tačka u vremenu koja se računa za rađanje današnjeg tipa demokratije, kontrola izbornog procesa postala posmatranje izbornog procesa, promenila se i njena suština. Grubost, nepoverenje i agresija koje su ostale zapisane u etimologiji kontrole, zamenjeni su posmatranjem. To je mnogo više od terminološke promene, jer se čitav fokus demokratskog procesa prebacio sa nepoverenja u ljude, do poverenja u moral i dostojanstvo ljudske vrste.  

Blokadni pokret: "Mi, kontrolori" 

Mi samo posmatramo, kažu rodonačelnici demokratije. Mi samo kontrolišemo, kažu deca komunizma. Prvi su svesni koliko je generacija bilo potrebno da se sa liberalnom demokratijom uspostavi kakav-takav balans slobode i kontrole u političkim sistemima današnjice. Drugi nastupaju sa oslobodilačkom romantikom i plenumskom demokratijom, čije krvavo nasleđe ne prepoznaju, jer je ona za njih nova neukaljana.  

Standardno se na izbore šalju posmatrači. Studenti u blokadi će poslati kontrolore, još jednu invenciju koja deluje van- i nadinstitucionalno, što se njihov medijski, partijski, akademski i umetnički tim podrške pravi da ne vidi. Komunikacija s javnošću im je i inače nedomišljena, ali support team nije zahtevan. Na primer izborni moto „Student u svakom selu“. Studenata je još pod komunistima bilo u svakom selu, ima ih i danas, ali ako zaista studiraju oni nisu u selu. U selu mogu da budu samo ako se slogan „Student u svakom selu“ prevede u svoje pravo značenje „Kontrola u svakom selu“.  

U blokadnom manifestu „Dora, ili ko će da prošiva prsluke“, koji ću spomenuti još samo sad i nikad više, ima scena gde autorka i glavna glumica Andreja Kargačin evropskim medijima objašnjava ideološku strukturu blokadnog pokreta. I oni su naime primetili da srpski studentski pokret nije politički određen, nema programsku ili bilo koju drugu koherentnost, povremeno promoviše sumnjive demokratske standarde, čak i otvoreno nasilje. Šta vas drži na okupu, pitaju zbunjeni EU simpatizeri finu blokadnu decu kao što je Kargačinova. Ona odgovara u formi pozorišnog nervnog sloma. Kao, parafraziram, „znam ja to, ima među nama svega, ima takvih s kojima ne bih kafu popila, ali imamo zajednički cilj“.  

A cilj je, ne treba parafraza, da se na svaki način sruši legalna vlast u Srbiji, ako treba i vaninstitucionalno, koga to briga, levicu sigurno ne.    

Zgranuta sam odsustvom znanja, pameti i razumevanja da je to opšti, a ne njihov princip. Isti mehanizam deluje i kod nas „ćacija“. Ni mi ne bismo nekima od nas ruku pružili, ni kafu zajedno popili, ni ljubaznu reč ubacili. I nas drži samo zajednički cilj, da ne dopustimo vaninstitucionalnu promenu vlasti, jer se onda prekida i sadašnja linija ekonomskog napretka Srbije. Neko bi stvarno trebalo da toj navodnoj deci otkrije Ameriku, da nisu svi „ćaci“ toliko za Vučića, Vučićevića i SNS, koliko su protiv blokadno-kominternovskih kontrolora. 

Ne samo u Srbiji, svuda je na delu agresivna isključivost levice. Svako ko joj se jednom rečju suprotstavi biva proglašen u Evropi za „nacistu“, u Srbiji za „ćacistu“. Politički konzervativni, a to su danas svi oni koji insistiraju na zakonitosti i demokratskoj proceduri, u sekundi postaju prezira vredni „stabilokrati“. Nemački AfD i austrijski FPÖ se u letu pečatiraju za „proruske partije“, iako je njihova motivacija više u tome da se užasavaju rata s Rusima, nego što vole Ruse. Ko odbija da nekontrolisanu ekonomsku migraciju nazove „političkim azilantima u potrazi za sigurnom lukom“ taj važi za radikalnu desnicu. Ko ode na javno čitanje „Totalitarizma“ od Hanne Arendt, taj podržava genocid. Govorim iz iskustva, sve već probala.     

Ima i nešto utešno u tolikom preterivanju, jer će pre završiti kao ruglo samog sebe. Danas biti optužen da si desničar-ka, to je kao pre da si veštica.  

Komentari (0)

Kolumne