Ivan Radovanović

Kolumna Kraljevski prsten

Komentari
Kraljevski prsten
Kraljevski prsten - Copyright Euronews

veličina teksta

Aa Aa

Moj otac je igrao poker u salonu gospođe Z., u kući koja je bila u istoj ulici u kojoj sam se rodio.

Gospođa Z. je bila udova gospodina Z., zlatara, uspešnog i poznatog, koji je, pre rata, izrađivao sjajne komade čak i za kraljevsku porodicu.

I kada je Beograd oslobođen, u našu ulicu je, jednog dana, ušao kamion pun partizana, i jedan džip, u kojem se vozio jedan od čuvenih partizanskih komandanata, i stali su ispred kuće gospodina i gospođe Z.

Gospodin i gospođa Z. su sve to gledali vireći iz zavese, i nije im bilo prijatno, jer nisu ni vremena bila prijatna, i revolucija je znala da svrati u kuće ljudi i ljudi posle više ne bi bilo, ali im je laknulo kada su videli da je samo komandant iskočio iz džipa i krenuo ka njihovim vratima.

Dobar dan, dobar dan - otvorili su i bili su uljudni i usrdni - izvolite, nismo vas očekivali, ali nas baš raduje, toliko smo čuli o vama...

Dobar dan i vama - partizanski i odsečno je odgovorio komandant - i ja sam čuo mnogo o vama - pa je skinuo titovku i ušao u kuću.

Sve su se, potom, brzo razumeli. Komandant je objasnio da se veri, i brzo će se i oženiti, i treba mu nešto, prikladno, a gospodin Z. je gotovo uskliknuo "Naravno", i otrčao u drugi deo kuće, i vratio se sa prelepim prstenom, optočenim draguljima.

Ovo sam za kraljicu pravio, rekao je uz dozu stida, kao da je greh počinio, i pružio prsten komandantu.

Oh, ushićeno je uzviknuo komandant, "predivan je".

Onda ga je razgledao, a gospodin Z. je objašnjavao, i pričao o karatima, i gravurama, reljefima, i o tome da je uzor pronašao u Parizu, u Mobusenu, pravi koktel prsten, masivan, skoro godinu dana ga je radio, detalj po detalj.

Da, da, klimao je glavom komandant i pažljivo pregledao prsten, okretao ga, stavljao na mali prst, pa bi pružio ruku i odmeravao ga na svetlu, a onda je, ponovo partizanski, suvo rekao:

Dobro, a koliko košta?

Gospodin Z. gotovo da se uvredio:

Gospodine, pardon, druže, nemojte to ni da pominjete. kakvo crno plaćanje.

Ne, ne, uzvratio je komandant, "želim da platim. Koliko?"

Ništa mu to nije pomoglo, pošto je gospodin Z. bio odlučan, kao da je on komandant.

Ni slučajno, odbijam. Vi ste nas oslobodili, bar ovoliko mogu da vam se odužim, a opet ću da vam ostanem dužan. Neprocenjiv je vaš podvig.

Komandant se nasmejao i vratio titovku na glavu.

Znam ja vas, ali nema veze. Sada ću da idem, verenica me čeka, a poslaću nekoga da vam plati.

Onda se okrenuo na petama i izašao, dok su i gospodin i gospođa za njim gotovo vikali:

Nikako, druže, nikako, to je naš doprinos, molim vas, i verenicu pozdravite...

Komandant je na to mahnuo rukom, i uskočio u džip.

Iste večeri kamion je ponovo ušao u našu ulicu, i stao ispred kuće gospodina i gospođe Z., i iz kamiona su izleteli mladi partizani.

Gospodin Z. je odveden, i usput malo udaran kundacima, i šutiran, i poneki šamar je pao, a partizani su vikali: Đubre izdajničko, i Gde ti je sada kralj, i Govno jedno, za Nemce si radio.

Gospođa Z. je, uplakana, stajala na vratima, i podigla je ruke, ali ništa nije mogla da kaže.

Muža je tada videla poslednji put. Gde je završio, nikada nije saznala. Revolucija kada te izbriše, niko više ne može da te nađe.

Ove priče se setim svaki put kada prisustvujem revolucionarnim gibanjima, još od onog dana kada sam, krajem osamdesetih, zbunjen gledao događanje naroda, pa nadalje.

I ostalo je, posle svega, nekoliko naravoučenija:

Prvo - Kada ti revolucija bane na vrata, nemoj da se praviš da ti je drago, i nemoj njoj da pomažeš da se pravi. Neka bude ono što jeste, ionako ti je svejedno, isto ćeš da završiš.

Drugo - Ako revolucija hoće nešto od tebe, bolje joj reci cenu, i to dobru, veliku, bar ćeš znati koliko vredi to što ti je uzela.

Treće - Hoze Ortega i Gaset kaže: U pobunama (revolucijama), mase obično traže hleba (zlata), a sredstvo kojem pribegavaju da ostvare svoj cilj je - uništavanje pekara (zlatara).

Prema tome, i ovo je poslednje naravoučenije:

Šta god da se desi, uvek posle neko može da igra poker. U salonu gospođe Z., ili neke druge.

I pogled mora da mu bude hladan. A karte skrivene.

Komentari (0)

Kolumne