Kolumna "Kad fazani lete": Golemos polemos
Komentari
Svi mi koji smo u svet javnosti ulazili oko 2000. godine ili pre, tokom poslednje decenije jadikujemo, neko manje, neko više, zbog propasti "printa" i svega što ide s tim. Od nastanka radija i naročito televizije, novine se po broju "konzumenata" nisu mogle meriti s njima, ali su imale dubok i moćan uticaj. Otud uostalom ona čuvena sintagma o "sedmoj sili".
Novine su stvarale kanon onoga što je bilo važno. Kad se danas gleda postjugoslovenski kontekst spojenih sudova, njega su zapravo u dobroj meri očuvali novinari i publicisti formirani pre raspada zajedničke države. Pre petnaestak godina, nije bila retkost da me poneki stariji kolega u kafani pita šta radi, čime se bavi, kako je Senad Avdić. Danas je broj ljudi u Srbiji koji zna ko je uopšte Avdić mnogo manji i uglavnom su poreklom ili interesima vezani za Sarajevo te Bosnu i Hercegovinu.
Avdiću je ovih dana objavljena nova knjiga u kojoj relativno značajnu ulogu ima Fuad Muhić (koliko se ljudi ovde pak seća Muhića, to je tek posebna priča). Pominjem ovo zbog jedne rečenice iz knjige gde Avdić doslovno kaže: "Osvrćući se jednom prilikom na polemike koje je vodio sa svojim protivnicima, vrlo često na surov, robustan način, Muhić je podsjetio da je korijen u grčkoj riječi 'polemos', koja znači konflikt, rat, te da je u polemičkom djelovanju, kao i u svakom ratu, gotovo sve dopušteno".
Surovost tadašnjih polemika imala je, činilo se, nekog smisla jer su polemike imale realan uticaj na javni život. Današnje polemike, kada se i dese, više su estrada i cirkus. Polemikama se sve više nazivaju čisto voluntarističke svađe i salve uvreda na društvenim mrežama.
Stoga se čitalac skoro obraduje kad se u javnosti pojavi nešto što liči na starinsku polemiku. Tome svedočimo poslednjih nedelja na portalu "Velike priče". Reč je o indikativnom medijskom "poligonu" nastalom kao pokušaj nastavka printa drugim sredstvima. Naime, "Velike priče" se u dobroj meri preklapaju sa nedeljnikom "Nedeljnik" i skoro da deluju kao njegovo prošireno onlajn izdanje. Redakcija je identična, a veliki broj tekstova se najpre pojavi na "Velikim pričama", a za nekoliko dana bude štampan u novom broju "Nedeljnika". Osim ambicioznog izlaska na internet, "Velike priče" se od "Nedeljnika" razlikuju i po većem fokusu na "regionalne" teme. U tom kontekstu je kreiran i svojevrstan novi "žanr" u formi srpsko-hrvatske prijateljsko-kolegijalne korespondencije. Kreirana su tri para: režiserski (Goran Marković i Rajko Grlić), publicističko-satiričarski (Draža Petrović i Ante Tomić) te naposletku književnički (Svetislav Basara i Miljenko Jergović).
Polemika o kojoj želim nešto da kažem razvila se između ovih "korespondencija", između Petrovića i Tomića s jedne i Svetislava Basare s druge strane. (Miljenko Jergović je zapravo više nastupao iz pozicije pomiritelja, mada je od strane satiričarskog dvojca i on bio, makar i usputno, "prozivan").
Nije ovde ni vreme ni mesto da se daje opširan pregled cele polemike, ali vredi pokušati navesti sažetak. U centru pažnje je Lordan Zafranović i njegov novi film. Petrović i Tomić su se združenim snagama ustremili na Zafranovića kao na "ćacija" pošto je ne samo snimio film uz državnu i entitetsku podršku Republike Srbije i Republike Srpske, a za vreme vladavine Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, nego je i premijeru filma imao na FEST-u, onomad takođe proglašen jednim od "ćacifestova". Film Petrović i Tomić nisu gledali, uz programski izloženu nameru da ga i ne gledaju.
Basara je, međutim, film pogledao i ocenio ga kao remek-delo. Usput se i u svom prepoznatljivom stilu osvrnuo na manir Petrovića i Tomića. Ova dvojica su se prilično uznemirili pa su zajedničkim snagama udarili na Basaru. Ne treba tu učitavati registar "dva loša ubiše Miloša". Basara ima sasvim dovoljno snage da im se suprostavi. Ono što je ovde zanimljivo je kako "argumenti" njihovog obračuna s Basarom savršeno "korespondiraju" (što je ovde naročito zgodan termin) sa "argumentima" protiv Zafranovića. Tako Petrović u najrecentnijom "utuku" piše: "Basarin rejting toliko srozao dok se poslednjih godina bavio bespoštednom kritikom Vuka Karadžića, Dobrice Ćosića, Dobrice Erića, cara Dušana, Džingis-kana, drevnih Maja i ostalih rahmetli velikana naše sumorne svakodnevice, dok žive velikane nije pipao da mu ne propadnu dve tezge u Kuriru i još po koja sinekura, poput predsednika režimskog filmskog festivala u Vrnjačkoj Banji".
Nećemo ovde komentarisati probleme sa elementarnom pismenošću i faktografijom (nije Basara bio predsednik Festivala, nego predsednik žirija, primera radi). Ono što Petrović radi ima problem u meritumu. On bi da se nečija javna težina meri po učešću u dnevnopolitičlkim nadgornjavanjima, i to na strani koju Petrović proglasi "pravom stranom istorije". Nisu bitni Basarini sjajni romani i Zafranovićevi sjajni filmovi, važno je kako njihov "moral" procene moralisti koji se ni sami nisu baš proslavili nekom posebnom doslednošću. Ovo je zapravo potpuno isti model koji se već decenijama koristi u "obračunima" sa Andrićem i Krležom, primera radi. Ironično je što poslednjih godina upravo Basara nije nimalo nežan prema Andriću, ali u njegovim romansijerskim "manevrima" (da iskoristimo taj Jergovićev termin) više su na meti "andrićevci" nego Andrić sam i delo kao delo se nigde ne poriče. Ni to, međutim, nije čudno, stara je teza da se mora imati delo da bi se prepoznao stvarni značaj drugog dela.
Komentari (0)