Ivan Radovanović

Kolumna Stare slike

Komentari
Stare slike
Stare slike - Copyright Euronews

veličina teksta

Aa Aa

Kada gledam fotografije sa konferencije u Postdamu (jul-avgust 1945), promene koje su nastale na njima, imam utisak kao da ih je lično Staljin (Josif Visarionovič, lider SSSR-a), retuširao. 

Na delu fotografija su Staljin, Truman (Hari, predsednik USA) i Čerčil (Vinston, premijer Velike Britanije), a na drugom delu - Staljin, Truman i Atli (Klement, takođe premijer Velike Britanije). 

Sa mnogih Staljinovih fotografija ljudi su i inače nestajali - Ježov, Trocki, Krilov, Kamenjev, Zinovjev, Buharin... - ali obično pošto ih je "Hazjajin" odstranio i iz života. 

Ovde je povod bilo nešto sasvim drugo, bez ikakvog uticaja druga Kobe, uprkos činjenici da Čerčila i nije previše voleo (i vice versa). 

Čerčil je, naprosto, usred Postdama, izgubio izbore, i na pregovorima ga je zamenio Atli. Drugim rečima, retuširanje je obavilo britansko biračko telo, sa istim odsustvom empatije koje je istorija zabeležila i kod Josifa Visarionoviča, tokom njegovih čistki. Izbori su purgatorijum, bez trunke saosećanja, i posle njih nema zarobljenika. Isključivo pobednika, i žrtvi.  

Čerčil, pobednik u ratu, tog puta je, na izborima koji su održani 5. jula 1945. godine (rezultati su objavljeni 26. jula), bio žrtva. 

Nije izgledalo da će tako da bude, pogotovo obzirom na njegovu ogromnu popularnost, ali laburisti su tog jula pobedili sa gotovo duplim brojem glasova. 

Kasnije su istoričari, sociolozi, ekonomisti, i analitičari raznih fela, pronašli sijaset razloga za Čerčilov poraz, i mišljenja su im se dosta razmimoilazila, ali u jednom su se složili: 

Čerčil je u kampanju ušao sa sloganom "Vote National - Help Him Finish the Job" (Glasaj za Nacionalnu vladu - pomozi mu da završi posao), a Britanci su, jednostavno, mislili da je posao završio, i da je od njega to dovoljno. Treba da se skloni. 

Gotovo istovetna stvar dogodila se u Srbiji, 81 godinu kasnije.  

Vučić jeste bio pobednik poslednje decenije, i to ne samo u politici (sve izbore je, do poslednjih, dobijao sa ogromnom razlikom), nego i u onome što je Srbiju najviše mučilo, dekadama pre njega - ekonomiji. 

Zapošljavanje, infrastruktura, standard, BDP, plate, penzije - sve su to oblasti u kojima je bio na pobedničkom putu, ostvarujući rezultate koji su, do tada, bili nezabeleženi. 

I ljudi jesu, posle mnogo vremena, počeli da žive bolje, da troše više, da imaju mnogo veći prostor za sopstveni komoditet i komfor. 

Prosečna plata od hiljadu evra, njegov proklamovani san, postala je realnost, menjajući, kao što smo to već pisali, svest ljudi više nego bilo koja ideološka bla-bla truć-truć postavka. 

Zato je i ušao u izbore sa pozivom na ujedinjenje (Vote National), i tražio mandat za nastavak i završetak velikog posla kojim se bavio. 

Ispostavilo se, na izborima, da su ljudi, u Srbiji, pomislili da je taj njegov posao već gotov. Sve ono dobro što su osetili zahvaljući njegovim ekonomskim pobedama, ubedilo ih je ne da je on neophodan za dalje, nego da sada mogu i sami, bez njega; da svi ti uspesi nisu ništa specijalno; da bi i kamen za kupus završio taj posao, a kamoli oni, puni samopozdanja koje im je ulio platama i putevima, bolnicama i prugama, fabrikama i penzijama. 

Poželeli su više, poželeli su oslobađanje od svakog vidljivog autoriteta (zašto su izabrali nevidljivi autoritet pitanje je za psihologe), poželeli su veću kontrolu nad politikom, novcem, privredom i svime onim što je isti taj, odjednom neželjeni, uspešno podigao. 

I kada je on pričao da treba da se nastavi sa teškim radom, oni su mu poručili - ne sviraj, radićemo manje, a bićemo još uspešniji od tebe. I imaćemo veće plate, i sve će biti bolje, samo da se ti skloniš, pošto si posao završio. 

Tu ubeđenost građana Srbije u sopstvene neograničene mogućnosti, Vučić je dobrim delom sam stvorio, i u tome jeste ona tragična komponenta, potrebna za velike drame. 

Na žalost (a neki će reći da tako baš i treba), sudbina političara je takva, ta drama će, u najvećoj meri, biti njegova, lična, malo će biti onih spremnih da je podele, i žive. 

Sami građani, sve i da se ovo odstranjivanje predvodnika radova pokaže kao neuspešan eksperiment, sve i da im padnu plate, da stvari krenu da propadaju, teško će biti spremni da priznaju krivicu, da kažu da su pogrešili, i radije će probati da propast prišiju njemu, što, ako se desi, sve nas vodi u eskalaciju ludačkih i nepotrebnih progona, kakvim već prisustvujemo. 

Mnogo bolji scenario jeste da nam se ponovi engleski slučaj.  

Laburisti su vladali šest godina, i uradili stvari koje su zaista na bolje promenile Britaniju, od Nacionalne zdravstvene službe i države blagostanja do izgradnje čitavih novih gradova. 

I kada su oni, bar delom, taj posao završili, Čerčil i konzervativci su se vratili na vlast, nastaviili sa radom na državi blagostanja i stanogradnjom, i, prema istoričarima, postigli ono što se zove Nacionalnim konsenzusom, i postojalo je vrlo dugo, možda i dan danas. 

Za tu vrstu nastavka u Srbiji potrebno je da se pobednici izbora što pre pozabave nastavkom velikog posla, a ne lovom na veštice, i odvratnim uživanjem u raznim "pravednim" zabranama, pošto takve ne postoje. 

Takođe, i sam Vučić mora da ljudima u Srbiji pokaže onu verziju sebe koja će da im fali (bez ustanovljavanja njihove krivice), i da shvati da ni šest godina, u politici, nije previše dug period, ako ga dobro iskoristiš, što Čerčil, onomad, jeste uradio. 

A pre svega toga, svi mi, zajedno, moramo da shvatimo da je retuširanje zaludan posao, i da ne može da ispravi ono što stvarno jesmo. Čak i kada nestanemo sa starih slika. Ili budemo sami na njima, bez onih koje smo isekli. 

Komentari (0)

Kolumne