Ivan Radovanović

Kolumna Konstruktivni anarhizam

Komentari
Konstruktivni anarhizam
Konstruktivni anarhizam - Copyright Euronews

veličina teksta

Aa Aa

"Sukoba i razlika se ne treba plašiti, oni su neizbežni da bi se uklonile prepreke. Rešenje će doneti politika za koju se opredelila većina naroda ove zemlje, institucionalno i vaninstitucionalno, statutarno i nestatutarno, na ulici, populistički, elitistički, argumentovano i neargumentovano...."

Sam termin "konstruktivni anarhizam", kao i citirane redove, smislio je i izgovorio, pre skoro četrdeset godina, izvesni Slobodan Milošević, u vreme, ako ste zaboravili, koje se zvalo "Događanje naroda", i koje je, pak, služilo da se izvesni ustoliči na vlasti.

Da bi se to dogodilo, narod se valjao po ulicama, trgovima i medijima, konstruktivno anarhistički, što, opet, nije prvi put zabeleženo u istoriji, ali je većina odbijala da se seti. Eugen Hadamovski, Gebelsov sledbenik i saradnik, lepo je to sročio, tridesetih godina prošlog veka: "Primena sile može i sama da bude deo propagande".

Konstruktivni anarhizam, drugim rečima, jeste baš to - silom primenjena propaganda, propaganda sile i sila kao propaganda.

Njena privlačnost je ogromna. Ljudi vole da primenjuju silu, nose taj gen u sebi, a sila ih onda vodi ka onome što je Nebojša Popov zvao - totalitarizmom malih naroda.

Svi se uključe, svi bi nešto da dodaju, i ceo taj proces se pretvara u ono što je Hana Arent zvala maršom "rulje koja ne zna da bira. Ona zna samo da aklamira, ili kamenuje".

Kamenovanje je, pri tom, medijski princip. U vreme "događanja naroda", mediji birano i ciljano kamenuju, hapse, osuđuju, javno streljaju i publici pružaju priliku da u tome učestvuje, i kao oduševljeni posmatrač, i kao sam akter, kojem su stranice novina i programi radija i televizije, otvoreni. Svako dobije priliku da radosno baci kamen.

Pre tih skoro četrdeset godina, čuveni poligon za kamenovanje je bila rubrika "Odjeci i reagovanja" u "Politici".

Kako je jedan od autora rubrike objasnio, kroz nju je: "progovorio naš čovek, njegova duša. Ispoljio se radnik, seljak, intelektualac, naučnik, borac, i ta neodoljiva ljubav prema zemlji i mirnom životu ovaploćena je u bezbroj članaka..."

Posebno interesantno, danas, može da zvuči to što je, tada, "naš čovek, njegova duša", govorila kroz one koji su se smatrali elitom.

Među autorima "Odjeka i reagovanja" najviše je bilo doktora (170), profesora (123), profesora-doktora (122). Broj nosilaca nastavnih i naučnih zvanja, od akademika do magistara, bio je impresivan. Čak 497 njih oduševljeno je aklamiralo i kamenovalo.

Intelektualci, koji su zaboravili da im je osnovni posao da sumnjaju, preispituju, oduševljeno su potrčali u prve redove, željni predvođenja rulje.

Konstruktivni anarhizam stvorio je i sasvim novi sport - diferencijaciju, koja je sprovođena po principu: ko nije sa nama, protiv nas je, i koja nije dozvoljavala nikakvu neutralnost.

Imao si da se izjasniš, a ako nećeš, neprijatelj si i samim tim podložan kamenovanju.

Broj "krivaca" na taj način je multiplikovan, a narodu i njegovoj duši dnevno su, na pladnju, prinošene glave onih koji su ili bili protiv, ili bar pozivali na razum, na dijalog, ili bilo koji racionalni princip.

Uz krv dnevno su nuđena i obećanja o boljem životu, većim pravima i narodu koji će da odlučuje o svemu, bez birokrata i svih onih koji su mu se popeli na grbaču i pitaju se o svemu, umesto naroda.

Srbija je, posle svega toga, lagano, aklamacijom,  skliznula u totalitarizam, i u sve posledice pre svega intelektualnog ludovanja i čežnje za upravljanjem masama.

Danas, kada se svega toga setim, prvo mi na pamet padne stari dobri Horacije:

"Naši očevi, gori od naših dedova, izrodiše nas, još izopačenije, a mi ćemo iznedriti još slabije pleme".

Šta ja znam, tako nam valjda i treba. Kada nam se stalno događa narod. Elitni.

Komentari (0)

Kolumne