Dragana Matović

Kolumna "So na ranu": Turetov sindrom

Komentari
"So na ranu": Turetov sindrom
Dragana Matović, osnivač i urednik Pištaljke - Copyright Foto: Goranka Matić

veličina teksta

Aa Aa

Ima ta neka bolest koja se zove Turetov sindrom, čiji su simptomi, pored tikova i vikanja, i nekontrolisano psovanje, izgovaranje nepristojnih reči, ali i običnih reči koje su zabranjene i kao takve društveno neprihvatljive. U suštini, mozak onoga ko ima Turetov sindrom reaguje na društveni kontekst, i baš zato što zna da je neka reč zabranjena i neprihvatljiva, ima nekontrolisani poriv da je izgovori, pogotovo u situaciji u kojoj se to smatra neprihvatljivim. Poremećaj je neurološki, nije psihološki.

Izvinite za momenat... blokader, blokader, blokader... uh, izvinite... da nastavim...

Ova bolest se, koliko sam istraživala, ne leči. U stvari, leči se, tačnije suzbija raznim metodama, terapijama, lekovima, ali se ne može izlečiti. Bolest ovakve vrste je, pretpostavljate, uglavnom nasledna, zbog nekih promena u mozgu, komplikovano mi je sad da objašnjavam, tek, znači ako ste imali nekog u familiji sa sličnim tegobama, to je to... plenumaši, plenumaši, plenumaši... huh... pardon. 

Gde sam stala? A, da, nasledna. Dakle, bolest je uglavnom nasledna. U mom slučaju sumnjamo da sam je pokupila sa majčine strane, mada je bilo vrlo sumnjivih slučajeva i sa očeve. Ipak, vrlo brzo smo se složili da je uzrok ovog mog poremećaja i čovek koji mi je verovatno preneo taj gen moj rođeni, sada pokojni, ujak Čedomir. Oduvek su svi u familiji govorili kako jako ličim na njega, oboje jedini u familiji imamo te rastavljene prednje zube, što je prema narodnom verovanju predznak sreće u životu, onda, on je voleo slatko, kao i ja, i na kraju, što ga je i odalo da je, ne sluteći, nosio sindrom u sebi i preneo ga na mene, bilo je to što je kao mlad nekontrolisano pevao pred lokalnim komunističkim komesarima neke posprdne pesmice o Titu, zbog čega je odležao dve godine na Golom otoku. ... komunjare, komunjare, komunjare... op, op, op... pardon.

Gde sam stala? Aha, Goli otok... Dobro... Dakle, ova bolest se javlja jako rano, najčešće u detinjstvu, a simptomi bi trebalo da slabe sa odrastanjem, ali, eto, desi se i da ne oslabe. Neko ostane takav celog života, ne pomogne ni terapija, ni Goli otoci, ni pretnje, ni molbe familije, ništa. Poremećaj, naime, može da bude toliki da oboleli do kraja života ne uspe da se izbori sa tim porivom da izgovori ono što ne treba, kad ne treba, i o kome i o čemu ne treba. ... blokaderi, blokaderi, blokaderrrriiiiiii... oprostite. 

Što je najgore u svemu, bolest je takva, kao što vidite i sami, da je ljudi lako mogu zameniti za nekakav bunt, protest, otpor nekakvoj represiji, demonstraciju nekog nezadovoljstva. Moja rođena majka je dugo mislila da sam jednostavno drska, da me je razmazio otac, da sam ispuštena u vaspitanju, ili čak i bukvalno, da stalno isterujem neku pravdu, ukratko da imam predug jezik. Stalno me je poredila sa mojim pokojnim ujakom i govorila mi da ću proći kao i on, da ću dopasti neke nevolje, i da će me neko zatvoriti zbog tog mog poganog jezika. Tada nije ni slutila da imam taj sindrom. Sad kad sam joj objasnila, sad joj je još teže. Kad zna da je neizlečivo. ... revolucionarna pravdaaaaaa... izvinite... nepravdaaaaaa, nepravdaaaa... Eto, je l’ vidite? 

Verujte, uopšte nije lako nositi taj sindrom u sebi. Nije lako ni okolini. Prijatelji vremenom počnu da se osipaju zbog neprijatnosti u koju ih dovodite, ljudi se sklanjaju, prave da te ne poznaju. A neprijatelji? Oni su ostali verno uz mene. Nikad me nisu izneverili. Nema veze, dobro je i prava je sreća što se danas zna o čemu se radi. Dobro je što se sad zna da krivica nije moja. Prosto, nije mi dobro. Eto, na primer, dok ta reč na "b“ nije bila zabranjena, nije mi ni privlačila pažnju, ma na pamet mi nije padala, koristila sam je baš, baš kad moram i to samo zato što u srpskom jeziku i ne postoji druga reč za osobe koje blokiraju nešto, osim, eto, te jedne zajedničke imenice na slovo "b“ izvedene od glagola blokirati, koja je sada zabranjena. E, otkako je ta reč na "b“ zabranjena, ja ne mogu da mislim ni na šta drugo osim na to. Užas. Ne znam kako bih vam to objasnila, to jednostavno samo od sebe naiđe, taj poriv, kao neki neizdrživ svrab, ne možeš mu se odupreti, nagon je takav da samo bespomoćno gledaš kako iz tvojih usta izlazi sve što ne treba, kao što je ta prokleta reč na "b“. Evo, evo, upravo sad, nailazi, evo je, izlazi, pazite se, bežite... izvinite... blokaderiiiiiiii, blokaderiiii, blokaderiiii... Eto, je l' vidite?

E, sad, dobro je u svom ovom zlu da se danas o tome zna više nego nekada. Jer, nekada, pogotovo u nekim davnim vremenima kada su bili neki represivni režimi, zbog takvih stvari se mogla izgubiti glava. Eto kako je prošao moj ujak u komunizmu. Apsurdno, kad su ga odveli na Goli otok skoro da mu je laknulo, uprkos svemu, jer je video da u tom logoru ima puno sličnih njemu, sa sindromom, sa tim neizdrživim nagonom da kažu što se ne sme. Na slobodi ih nije sretao u toj meri. U zatvoru ih je bilo baš dosta. Zato je prava sreća da mi danas živimo u demokratiji, što horizontalnoj, što vertikalnoj, što dijagonalnoj, i da u slobodi svi imamo svoj dosije, dosije, dosije... uf... kako me ovo nervira... ma, bre, radnu biografiju, i da koga zanima može da vidi ko od nas ima taj sindrom, a ko nema. Ja imam crno na belo da mi se to dešavalo i ranije, i da su probali da me izleče, ali da nije uspelo. I da je jedini lek da mi se ne govori da je nešto zabranjeno. Jer, čim čujem da nešto ne smem... znate već. Sreća da sad, što reče neko veče onaj profesor doktor samuraj, imamo "brejnijest" skupštinu na svetu, što vam na srpskom znači najpametniju, i da u vlasti ima više doktora nego u kliničkom centru. A oni će sto posto prepoznati o čemu se radi u ovom mom slučaju, to su pismeni ljudi, elita... O, ne, evo ga opet, nailazi... komunjareeeeeee...  

Komentari (0)

Kolumne