Kolumna Tekst koji niko u Hrvatskoj nije hteo da objavi - Novosti u Gazi: "Momci što kopaju tunele"

List Novosti, formalno glasilo Srpskog narodnog vijeća, u praksi stečena svojina alpha-članova redakcije, u misli oklopljena ljeva ideologija, konačno se otkrio i kao pristaša virulentnog antisemitizma. Povjesničar Ivo Goldstein je na njegovim stranicama proglašen fašistom, i to nakon što je dobio nagradu za antifašizam od Srpskog narodnog vijeća. Ivo Goldstein "negira izraelski genocid nad Palestincima" smatra autor teksta Igor Lasić. Ili se slažeš da je pravo izraelske države na samoobranu genocid, ili si fašista, nacista, crni šljam, u dvije riječi, Ivo Goldstein.

Da se ne dulji, znalo se i prije da je tvrdo jezgro Novosti antisemitski nastrojeno, ali onako, pazili su na utisak. Njihov stav je najlakše usporediti sa umjetničkim klizanjem, gdje se dobivaju ocjene za tehničko umijeće i ljepotu dojma. Antisemitizam Novosti je bio tehničkog tipa, dok su istovremeno vodili brigu da u dojmu zarade koji poen na principijelnost i neutralnost. Kad znam kako pišu, moram priznati da im nije bilo lako u tom periodu relativne samokontrole.

A morali su se držati antisemitizma u tehničkom mandatu, jer su tu na djelu mnogo jače sile od njihovog bijesa na sve koji ne dijele njihovu viziju svijeta. Holokaust je dugo vrijedio kao poslednji tabu u kulturama bijelog čovjeka. Da krenu na tu tvrđavu, frontalno i s pokličima boljševičko-jakobinske pravde, to je i za alpha-četu Novosti bio preveliki zalogaj.

Nemoj petljati po Holokaustu, glasio je politički aksiom europskih nacionalnih država nakon 1945. Pravno gledano, Holokaust je genocid, a genocida je u povijesti bilo više. Situaciju ne olakšava ni to da je pravni termin skovan tek 1948, sa UN-ovom Konvencijom o genocidu, a da se odonda koristi u dvostrukom smislu, kao de lege ferenda za primjere u prošlosti, recimo u slučaju Armenaca, i kao pozitivno pravo, recimo u slučaju Ruande.

Nije mi namjera pretresati pravni okvir za utvrđivanje zločina genocida. Samo skrećem pažnju na trajektorij kojim je genocid iskoračio iz jurističkog okvira i započeo medijsku karijeru kao termin za nokautiranje javnog diskursa. Od kraja devedesetih godina, svaka patologija, državna ili religiozna, postala je genocid u očima medija. Ljevica prednjači u tom pokretu za linč nad kolektivima i individuama koji njeguju diferenciraniji pogled na akte beščašća.

Praktično se više ne isplati pisati o bilo kom sukobu, ako se ne doda da je to "genocid". Radi se o dramatičnom zaokretu. Čak iako neutralnost nije uvijek poštivana u starijim liberalnim medijima, između ostalog i jer apsolutna neutralnost ne postoji, barem je bila respektirana kao cilj. Današnji mediji ljevice u Europi, općenito na Zapadu, beznadežno su emocionalizirani, s tim da i tu ima različitih stepena samokontrole.

Tek da mi se ne zamjeri da zagovaram autocenzuru, to nije isto. Samokontrola znači uvažavanje kompleksnosti neke teme, priznanje vlastitog parcijalnog znanja, nekad neznanja, dok je samocenzura strah od izdavača, od javnog mnenja, od gladi, od policijskih režima, od povijesti, ili od redakcijskih špijuna.

Alpha-Novosti se više ne suzdržavaju nikako ni u čemu. Ni straha nemaju, jer su na državnom proračunu. Pravo vrijeme da za antisemitizam osvoje i koju dobru ocjenu za dojam, ne samo za tehniku. Ko im se principijelno suprotstavi, promptno biva optužen za napad na srpsku manjinu.

Pitanje svih suvremenih antisemita, često postavljano i u Novostima, glasi: "Smije li se Izrael kritizirati, a da se ne zaradi etiketa antisemitizma?". U analogiji, ja postavljam pitanje, smiju li se kritizirati Novosti, a da se ne zaradi etiketa ustašije, ili, u mom slučaju "vučićevke"?

Antisemitska ljevica

Novosti su relikt prave, nepokolebljive, anarhističke ljevice, koja neće stati dok ne dekonstruira sve institucije oko kojih se pletu kolektivni identiteti, kao što su država, nacija, svaka kultura koja nije njihova, svaka ekonomija koju oni ne nadgledaju, svaka pravda u kojoj oni ne organiziraju raspodjelu.

Uz to je ljevica, da se ne lažemo, konstantno antisemitska. Svejedno da li ona fina u europskim socijaldemokratskim partijama, gdje je tipičan primjer austrijski kancelar Bruno Kreisky (inače Židov); ili u tvrdo komunističkoj Jugoslaviji, gdje je Tito bez rezerve bio antiizraelski orijentiran.

Novosti, po ideji izdavača SNV-a, nastavljaju sa njegovanjem izvorne ljeve ideje srezane po avnojskim kriterijumima, što podrazumijeva prisvajanje partizanskog i antifašističkog pokreta kao komunističkog, nadgledanu jednakost, žrtvovanje prosperiteta u ime ideologije, anacionalnost i stalne čistke dok se ne dođe do "zdrave" materije. Plus, averziju prema instituciji države kao neprijatelju koji mora da umre - ali tek nakon što pod njima ojača kao represija.

Antisemitizam je također dio paketa, iako, kad su Novosti u pitanju, nije bilo mnogo konkretnih prilika za uživanje u tom refleksu. Oca i sina Goldsteine su, barem tamo gdje su djelili antifašistička uvjerenja, prihvatali za prirodne savjeznike. Zato bih rekla da je ovako otvoreni antisemitizam sa strane alphi iz Novosti iznenadio čak i samog izdavača, koji je dodjelio spomenutu nagradu za antifašizam Ivi Goldsteinu.

Hrani psa da te ujede, kaže jedan srpski idiom.

U odnosu prema instituciji države, ljevica se, napose tako arhaična kao ona koja se učvrstila u Novostima, nije promjenila. Čak i nasumice otvoren tekst, kao onaj pod naslovom "Čovjek koji ne zna šutjeti", a u kome se obrađuje internacionalni uspjeh filma "Fiume o morte", otkriva mržnju prema državi. Ne ekskluzivno hrvatskoj, već svakoj; prema državi kao instituciji.

Autor Boris Postnikov protestira da se hrvatske državne institucije vesele toj nagradi, prisvajajući je od naroda ljevog bez granica: "Tamo Grad, Država, Institucija. Ovdje antifašizam, besmisao rata, prigovor savjesti, otpor militarizaciji".

Ni na jednu temu alphe iz Novosti tako ne otkidaju, kao na granice svake vrste. Oni rade za porobljene narode, a porobljeni narodi su, eto nevolje, uvijek izmedju granica. Izrael je, s druge strane, sav u granicama. Borba Izraela za opstanak je priča o granicama, od biblijskih, pa na dalje. On je izrastao iz granica, gubio ih, vraćao se, prolazio kroz traume. Naravno da će antisemitska ljevica iz Novosti gledati na Izrael kao na državnog neprijatelja broj tri. Posle Hrvatske kao državnog neprijatelja broj jedan, i Srbije kao državnog neprijatelja broj dva.

Ili taj redosljed treba malo revidirati? Trojka svakako stoji.

Jerko Bakotin u Gazi: "Sjećam se momaka što kopaju tunele"

Serijal Jerka Bakotina o Gazi objavljen u Novostima, dobar je primjer za redakcijski metod u kom se samorazumljivim ustvrđuje ono što bi tek trebalo dokazivati.

Bakotin je posjetio Gazu prošle jeseni, bio i u Ramallahu na Zapadnoj obali, gdje je prisustvovao "kongresu o dekolonizaciji Palestine". Njegovi židovski sugovornici su odreda pesimisti, jer čine "jedan do dva odsto anticionističkih izraelskih židova", odnosno "decionista". Prevedeno, samo jedan do dva odsto izraelskih Židova smatra da se trebaju pokupiti i vratiti u Poljsku i Njemačku, Egipat ili Iran.

Time se problem odmah uokviruje kao ljevi ideal: Ugnjeteni narodi, zla država, bešćutna međunarodna zajednica, unutarnji aktivizam, mala internacionalna četa očvrslih revolucionara koja sve to mora preokrenuti, ali, ajme užasa, pokret otpora u samom Izraelu je mali, nema ni dva posto. Vole ljudi svoju državu, brane ju protiv Hamasa, Hisbollaha, zapadne akademske scene, europske ljevice i propalestinske propagande, da ne povjeruješ.

Decionizacija, što je to? Ako je cionizam bio vraćanje Židova na istorijski teritorij svoje, a) drevne i b) antičke države, onda je decionizam, logično, kretanje u suprotnom pravcu, odlazak, napuštanje i gašenje te države. Ali ne, Bakotin prostire nekoliko svježe smušenih misli o decionizaciji sa kongresa u Kumrovcu, pardon Ramallahu: "Uglavnom se misli – barem u smislu potpune demontaže ukidanja pravnog sustava etničko-nacionalne supremacije i uspostavljanja palestinske jednakosti, a moguće i prava na povratak milijuna izbjeglica (...) Bilo u verziji jedne države ravnopravnih naroda koji dijele suverenitet, bilo u onoj dviju država, pri čemu izraelska svejedno ne bi više bila definirana kao ekskluzivno židovska. Decionizacija podrazumijeva krajnje sveobuhvatne i duboke promjene, u strukturi države i ideološkoj orijentaciji stanovništva".

Što to Bakotin opisuje dok u eufemizmima kruži oko vrelog lonca? Opisuje revoluciju, stranu intervenciju, protjerivanje i smrt izraelskih Židova "ako se ideološki ne orijentiraju" tako da se odreknu nacionalnog i religioznog identiteta.

E sad, kako postići takvo stanje blaženstva da progresivne europske i arapske snage krenu na Izrael? Nužan je vanjski pritisak, smatra Bakotin: "Nadu u prestanak tlačenja Palestinaca možda ulijevaju povijesne epizode u kojima su društvene promjene nastupile brzo, poput rušenja Berlinskog zida ili pada diktatura. (...) Očito treba, dodajmo, po ovom pitanju stvoriti društveni lom".

Sa svoje strane, Novosti čine sve što mogu da stvore lom, ne samo po židovskom pitanju.

Kao što se autor pravi da ne razumije kako se "decionizacija" odnosi prema cionizmu, jednako tako zamagljuje i pojmovni par "kolonizacije" i "dekolonizacije". Židovi su, prema Novostima, "kolonizirali Palestinu". Nema ovdje mjesta da se objašnjava očito, da su suvremeni Palestinci, po identitetskom osjećaju probuđeni tek od 1948. godine, samo obukli jedan stariji geografski pojam kao naciju. Događa se. I Makedonci, odnosno Sjevernomakedonci su napravili to isto. Našlo bi se još nacija koje su u procesu nastanka posegnule za toposima ispod i oko sebe. Nije to grijeh, ali jeste drskost ako se uz to anahrono pretumba čitava prošlost da paše u tezu.

Toliko je namjerne zbrke u ljevičarskim i akademskim krugovima, koja se tu njeguje i financira, da više nema mjesta čuđenju kad se na društvenim mrežama tvrdi da je "Isus bio Palestinac". Jeste, zato što su Rimljani tu teritoriju tako nazvali da joj ukinu židovsko ime. Postojanje muslimana pod tim, ili bilo kojim drugim toposom je ionako bespredmetno.

Kada je Hamas 7. listopada pobio 1.200 Židova, koristio je Gazu kao sigurnu terorističku kuću. Gaza se tog momenta skoro dvije dekade nalazila pod potpunom palestinskom kontrolom. Ne samo da se Izrael 2005. povukao iz Gaze, ne samo da tamo nije bilo izraelskih vojnika, nego nije više bilo niti jednog židovskog tijela, bukvalno.

Jedna rečenica je crnohumorni vrhunac Bakotinog teksta. "Reporter se prisjetio 2009. i posjeta Gazi", piše autor o sebi u trećem licu. Onda opisuje što je tad vidio, uz dosta patetike, koja je odomaćeno stilsko sredstvo u Novostima - odatle ili stižu uvrijede, ili cmizdrenje, nema sredine. Dakle, kaže Bakotin, sjeća se pustoši, kratera, slabog pristupa medicinskim uslugama i, onda dolazi kruna, "sjeća se momaka što kopaju tunele".

Koji momci, kakvi tuneli? Misli na momke iz Hamasa koji 2009. ispod bolnica i drugih civilnih institucija u Gazi kopaju tunele iz kojih će 2023. istrčati, prijeći ogradu u Izrael i pobiti 1.200 Židova...?

Tako po Novostima izgleda okašnjela revolucija. Ivo Goldstein je tek kolateralna šteta.