Kolumna Kolumna Ivana Radovanovića: Som u moru
Komentari
20/10/2025
-12:44
Kada se primeni na revolucionarne pokušaje, čuvena "Saltwater theory" (teorija Slane vode), svodi se na prostu činjenicu - ne može svaka riba da pliva u svakoj vodi.
Još prostije, ako soma ubaciš u more, uginuće, i to na najgluplji mogući način. Količina soli kojoj je izložen učiniće da dehidrira. Za većinu slatkovodnih riba, more je ništa drugo nego pustinja.
Kada se ovo primeni na revolucije, mirno može da se kaže da će svaki revolucionarni pokret dehidrirati, biti ugušen, ako se dogodi u pogrešno vreme, na pogrešnom mestu, na pogrešan način.
Revolucije, one neuspešne, najčešće plaćaju cenu zbog insistiranja na repliciranju velikih događaja, velikih revolucija, zaboravljajući da su one bile proizvod određenih vremena, određenih društvenih odnosa i istih takvih socijalnih prilika.
To što je neko oduševljen, danas, Francuskom revolucijom ili prevratom koji se dogodio 5. oktobra, Majdanom ili svrgavanjem Čaušeskua, nikako ne znači da bilo šta od toga može tek tako da ponovi, i to sa istim efektima.
Če Gevara je odličan primer. Sve ono što je primenio na Kubi, i što je uspelo, probao je potom da izvede u Kongu i propao je.
Jednostavno, nije bilo isto. Kongoanski plemenski pobunjenik razlikovao se od kubanskog revolucionara, po svemu, a pogotovo po količini truda koji je hteo da uloži u revoluciju.
Očajni Če Gevara vratio se posle godinu dana na Kubu, a u svom dnevniku je zapisao:
"Nisu voleli disciplinu. Kad sam im rekao da će obuku obavljati na licu mesta, bili su razočarani. Hteli su da idu na obuku na Kubu ili u Kinu, tamo gde je sve plaćeno, komforno i bezbedno, gde se dobro jede, ima pića i žena. Kad sam za vreme usiljenih marševa zahtevao da nose hranu, odgovarali su osorno da nisu mazge i da neće da nose."
Drugim rečima, revolucionarni pelcer ne prima se isto na svakom tlu, i baš zato, u iščekivanju 1. novembra, ko zna kojeg po redu "Dana D", može mirno da se kaže da je studentska revolucija u Srbiji uveliko propala, da se ispumpala i da joj je vreme da se "vrati na Kubu" ili gde god.
Razlozi za ovu tvrdnju su dosta jasni.
Pod jedan, ako sociološku postavku po kojoj "beda rađa pobunu" prihvatimo kao tačnu, u Srbiji, danas te bede nema dovoljno da bi ljudi pristali da tegle opremu tokom usiljenih marševa, a još manje da polože svoj život na revolucionarni oltar.
Pokušaj da se beda zameni pričom o "korupciji i pravdi" i da ona bude osnov revolucije nije dovoljan. Pravda i korupcija su apstraktni pojmovi, virtuelni, dok je beda vrlo konkretna stvar. Jedno je kada ustaneš ujutru i nemaš leba da jedeš, sasvim drugo kada ustaneš, doručkuješ, popiješ kafu i kontempliraš o pravdi i korupciji.
Zbog prvog spreman si da jurišaš na Zimski dvorac, zbog drugog nisi, nego odeš na "Twitter" i ogovaraš zlu vlast ili je opsuješ. Prvo rađa revoluciju, drugo performanse.
Dalje, velike ideje, pogotovo revolucionarne, zahtevaju ozbiljne organizacije i vođe tih organizacija. Revolucionarni prodor na istok, Makedonci su ostvarili zahvaljujući reformisanoj i organizovanoj vojsci, i onome ko ih je predvodio - Aleksandru.
Anonimni plenumi, i isti takvi zborovi, kojima se, po principu "kako to mali Đokica zamišlja", imitira i izigrava participativna, direktna demokratija, nisu ozbiljne organizacije, što pokazuje i dijapazon zahteva koji su od njih potekli, daveći se u sopstvenoj kontradiktornosti i gubeći se u pokušajima da se vlast promeni uličnim igrokazom ili koncertom.
Ekesperiment sa ukidanjem liderstva, posebno je glup, jer totalno previđa potrebu ljudi da im se neko obrati, da ih vodi, da im cilj, uputi na akciju, u krajnoj liniji da preuzme odgovornost, umesto njih.
Pogubnost takvog opredeljenja pokazala se na dva, za revolucionare "ključna" skupa. Najpre se, 15. marta, svima koji su se okupili nije obratio niko, osim studentskog hora, što je rezultiralo najvećim rasipanjem energije u srpskoj istoriji.
Posle toga, za Vidovdan, ljudima koji su došli obratili su se svi: levičari, desničari, nacionalisti, liberali, konzervativci, klerikalci, ateisti, kusi i repati... što je tek stvorilo konfuziju u kojoj je bilo jasno samo jedno - da ni lidera ni jasnog cilja nema.
Sledeći problem zbog kojeg revolucija nije uspela je insistiranje na njenom izmeštanju iz svake stvarnosti. Ušuškana je u mehur koji su stvorili mediji, društvene mreže i lumpen intelektualci, i to samo za medije, društvene mreže i lumpen intelektualce, plus i za studente - revolucionare.
Živela je, i umrla, u nepostojećem svetu, izmišljenim istraživanjima, ubeđenosti da je uspela, hvalospevima, što, sve zajedno, nije proizvelo ništa drugo osim neproduktivnog narcizma, nesposobnog da se menja, ili da radi bilo šta osim onoga što izaziva divljenje sopstvenim likom u lažnom ogledalu koje prave mediji i društvene mreže.
Takođe, zbog toga su potcenili protivnika, kao Darije Aleksandra u bici kod Gaugamele. Ubeđeni da ih je više, nasrnuli su bez ikakvog reda, plana, i dozvolili protivniku da ih najpre raširi, i onda pokaže svu svoju silu, u jurišu na sam centar.
Za razliku od njega, oni, ni jednog trenutka, nisu znali gde zaista žive. Doživeli su celu Srbiju kao Univerzitet na kojem su oni glavni.
Ubedili su ih u to profesori, tetošeći ih i istovremeno huškajući, hraneći njihovim narcizmom svoj sopstveni, i prodajući im velike, besmislene reči, kao zamenu za ozbiljno znanje, ozbiljnu akciju.
Što je najgore, doveli su ih na sasvim nepoznati teren, da se sukobe sa onim koji zaista poznaje svaki kutak, svaku jarugu i svako brdo, a uz to ima i ogromnu vojsku, što je glupost kakvu je pre njih napravio još samo Džordž Kaster, čuveni komandant Sedmog konjičkog puka, u bici kod Litl Big Horna.
I jesu njegovi protivnici bili "Indijanci" ili tadašnji "ćaci", ali su, za razliku od njega, znali gde su, a imao je i ko da ih okupi i kaže im šta da rade.
Takođe, već mesecima je i onom "glupom mlekadžiji iz Milvokija" (dakle svakome), jasno vidljiva razlika između onoga što čini vlast (čak i da joj se prikači ona fraza: može joj se), a šta njeni protivnici.
Otvaranje pruga, puteva, zakon o legalizaciji, vakcina protiv raka, veće plate i penzije, gomila drugih konkretnih poteza, suprotstavljeni su, vrlo svesno, apstraktnim parolama i revolucionarnoj patetici.
Svesno, zato što onaj ko je na čelu vlasti vrlo dobro zna da je politika jedna velika pijaca na kojoj se ljudima nudi razna roba, po raznim cenama i da pobeda zavisi od toga koliko ćeš da prodaš, koliko kupaca da imaš.
A da bi to uradio, opet, moraš da znaš gde si, u kakvom okruženju i kakve su potrebe onih kojima nešto nudiš.
Zato je, na svoju tezgu, izneo sve pomenuto, plus i reklamu za sve ono što tek stiže. Moglo bi se reći, napravio je pravu trgovačku akciju. Za svaki kupljen zakon o legalizaciji, dobićeš i put od Rume do Novog Sada i onaj do Kladova i Golupca. Za svaku vakcinu protiv raka, dobijaš i prugu Beograd Niš.
Neko može da kaže da je ovo prizemno, ali to jeste politika, oduvek, puko prodavanje robe, borba za kupce, i ko se, na toj pijaci, ponaša kao da je iznad kupaca ili prodaje jedno te isto jednim te istima, i još im nudi frazetine, umesto proizvoda, nema nikakvu šansu da uspe.
Parole i fraze mogu da bude dobar povod za revoluciju (sloboda, bratstvo, jednakost), ali kada, posle godinu dana, ti i dalje ponavljaš, besomučno, kopipejst apstraktne i blede rečenice, to samo znači da ni prvog dana nisi baš tačno znao gde ideš. Nisi imao plan, nisi imao ponudu, nisi imao robu.
Rečenica: "Dok tiranska neman troši novac uprljan krvlju, ni u jednom trenutku ne prestajući da nanosi nepravdu, bol gubitka voljene osobe razara srca porodica žrtava", mogla je da nekoga mobiliše novembra 2024. godine, ali kada uz nju, godinu dana kasnije, kreneš na novi fingirani PR marš, od Novog Pazara, do Novog Sada, ona je toliko prazna, isprana, šuplja, da je više nego jasno da pojma nemaš šta radiš, još manje kako, a najmanje gde tačno ideš.
"Tiranska neman" koju su revolucionari još zvali i "Nepomenik", "Nenadležna osoba", pokušavajući da ga učine anonimnim, da mu oduzmu identitet, za to vreme je radila, pod punim imenom i prezimenom.
I svako ko je njenu robu kupio, zna da je ona "made by Aleksandar Vučić". To može da se nekome sviđa više, ili manje, ali zna se ko je proizvođač, i zna se da je preuzeo odgovornost.
Za krah 15. marta, Vidovdana, niko odgovornost nije preuzeo, ne zna se čak ni ko je tačno sve to smislio i sproveo.
Baš kao ni za ono što nas čeka 1. novembra. Nema proizvođača, niti ima odgovornih. Ništa novi proizvodi, samo recikliranje starih.
Zbog toga, na kraju, i jeste sve propalo. Kao som u moru.
Komentari (0)