Ljiljana Smajlović

Kolumna "Politika kao sudbina": Vaš prijateljski ubica

Komentari
"Politika kao sudbina": Vaš prijateljski ubica
Euronews Srbija - Copyright Euronews Srbija

Autor: Ljiljana Smajlović

29/04/2026

-

09:19

veličina teksta

Aa Aa

Mržnja je definicija sadašnjeg srpskog političkog trenutka. U napadu na protivnike koristi se dehumanizujuća retorika. Rušenje demokratskih normi urušava poverenje u državu i društvo. To nepoverenje vodi pravo u političko nasilje. Moralna dimenzija političke polarizacije u Srbiji ogleda se u tome da obe strane pripadnike suprotne političke opcije smatraju nemoralnim i pokvarenim. Ovo je strahovito opasan politički trenutak. Nisam pristalica Vučićeve politike, no da li njegovi kritičari ikada razmišljaju o sopstvenoj pregrejanoj retorici i opasnostima koje prete otuda što Vučića prikazuju kao personifikaciju zla? A nijedan predsednik u novijoj istoriji Srbije nije bio istovremeno toliko omražen i obožavan.

Mislim da gornji pasus dosta verno opisuje našu situaciju. Jedino što svi citati dolaze pravo iz jučerašnje američke štampe i nijedan se ne odnosi na nas. U originalu je tamo gde piše srpski i Srbija pisalo američki i Sjedinjene Američke Države, dok je tamo gde piše Vučić pisalo Tramp.

Sve se ovo o Srbiji da reći i bez ispomoći iz Amerike. Zar nismo sve prvi radili? Zar nismo doveli populiste na vlast pre nego što su Amerikanci glasali za Donalda Trampa? Zar nismo bili prvi u Evropi kojim se smučio novi svetski poredak, i naglas to rekli?

Ali odmeravanje sa Amerikom uvek ima smisla, iako se uvek nađe domaći genije koji otkrije da "nismo mi Amerika“, kao da se Amerika postaje tako što samo radiš sve što ti odatle narede da radiš. Poređenje ima smisla jer smo i za školske masakre tek naknadno i uz strašno visoku cenu otkrili da jesu američki fenomen, ali da to ne znači da naša deca neće za njih i kod kuće naći inspiraciju.

Ima smisla i zato što nam je danas, uz ekstremnu polarizaciju, zajednički i porast političkog nasilja, onog sa političkom pobudom, ciljem i porukom. A tu valjda niko ne želi da postanemo Amerika, pa zato ne smemo previđati neke već sada veoma upadljive podudarnosti.

Prva je nesposobnost političkih aktera da bezrezervno osude nasilje svojih političkih istomišljenika, jer se kod nas loše vesti seciraju kao leševi u mrtvačnici, svaki se delić tranžira sa namerom da se politički iskoristi. Kad kažem bezrezervno, to znači bez tri taktičke varke: poricanja, pravdanja i umanjivanja.

U Americi je loša vest ove sedmice bila treći atentat na Donalda Trampa. Već u prvim minutima na društvenim mrežama osvanulo je 300,000 objava sa porukom "staged“, nameštaljka. Prvog atentatora na Trampa policija je ubila na licu mesta, drugi je upravo osuđen, dve slučajne žrtve su na smrt pogođene, ali stotine hiljada Amerikanaca i dalje veruju da su sve to samo političke nameštaljke "narandžastog Hitlera“. A treći atentator sam je sebi nadenuo naziv "prijateljski federalni ubica“ jer je u manifestu koji je uoči dela poslao na mnoštvo adresa objasnio da su mu mete članovi Trampovog kabineta, odnosno funkcioneri savezne države, nikako zaposleni ili gosti "Hiltona“. Mnogo mu je bilo stalo da ljudi shvate da je odlučio da ubija iz najplemenitijih pobuda (pravdanje, racionalizacija) i da je zapravo moralno superioran nad onima kojim je odlučio da oduzme život. Nije imao politički program, ali je imao želju da se dekontaminira od moralne prljavštine "pedofila, silovatelja i izdajnika“ na čelu države.

Drugim rečima, čovek je sebe smatrao višim moralnim bićem i nije hteo da mu ruke budu krvave: "Ono što moja vlast radi reflektuje se i na mene, ne dozvoljavam tom pedofilu, silovatelju i izdajniku da svojim zločinima pokrije i moje ruke“.

A minimizacija svakog zločina počinje sa tvrdnjom da je druga strana ista ili još gora. Dobro, demonizacija protivnika je u teoriji pogrešna, ali vi ste prvi počeli! Što bi kod nas na mrežama rekli, šta su naše dve tri milijardice prema njihovim dvema trima milijardetinama? Nismo isti: dok njihova policija bije, naša deca mirno lome i pale.

Za počinioce krivičnih dela iz plemenitih pobuda javnost lakše nalazi i prihvata opravdanja, pa su u Americi to sve češće dobro obrazovani ljudi, deca iz dobrih kuća, vlasnici diploma sa cenjenih univerziteta, pripadnici profesionalne klase, što tamo znači ni proleteri, ni buržuji. I ne pripadaju grupama sa planom da menjaju svet, to su potrošači mejnstrim medija. Tako u manifestu trećeg Trampovog atentatora nema pojmova "slobode“ ni "jednakosti“ ni "radničke klase“. On čovek samo hoće da njemu ruke budu čiste.

Zastrašujuće je razumevanje na koje nailazi, ali je i razumljivo, jer "prijateljski federalni ubica“ u stvari je i doslovce "jedan od nas“ koji pratimo liberalne medije i tvitujemo na Blu skaj platformi. Njegovi stavovi nisu ekstremniji od onih koje Amerikanci svakog dana čitaju u novinama ili čuju na televiziji. Nema ničeg radikalnog u njegovoj optužbi da je na čelu države izdajnik, pedofil i silovatelj, to je obična stvar, tu fale samo Hitler i fašizam. I posle trećeg atentata, analitičari su grmeli: Zar Tramp da se buni protiv oštrog govora! Pa on je poslednji koji može da određuje šta je pristojan javni govor! Prvi je porušio sve norme i prekršio sva pravila.

U stvari, evo još jedne sličnosti sa nama. Ni Donald Tramp ni Aleksandar Vučić nisu ljudi za koje morate da izmišljate čudovišne etikete da biste imali razloga da ih kritikujete.

Najgora vest koja je našem narodu ove nedelje stigla su užasno visoke kazne izrečene Srbima u Prištini za dela koja im nisu valjano dokazana. Predsednik Srbije je još 2013. odobrio Briselski sporazum. Srbija je napravila krupne ustupke da bi Srbi na Kosovu dobili Zajednicu srpskih opština. Ta je zajednica trebalo da im garantuje "pun nadzor nad oblastima ekonomskog razvoja, obrazovanja, zdravstva, urbanizma i ruralnog razvoja“. Zauzvrat je srpska policija na severu Kosova integrisana u Kosovsku policiju.

Gde je Zajednica koja nam je u Briselu obećana još 2013? Nema je.

Ali takva kritika za njegove kritičare nosi rizike. Da bi kritikovali njegovu, morali bi da nam saopšte svoju kosovsku politiku, a nju kriju. I još ih profesori Fakulteta političkih nauka javno podučavaju kako da je od prosečnog birača što bolje sakriju! Isto je i sa Banjskom. Nekad se učini da im je žao što Zapad ne može da prisili Vučića da isporuči Milana Radojičića ili Zvonka Veselinovića Prištini. Oni bi time dobili vetar u leđa! A bi li ih Vučićevi kritičari isporučili? Jer tako bi dokazali Briselu da su veći Evropljani od Vučića. Jer po tom pitanju između Brisela i Prištine nema velike razlike.

Ali na to pitanje većina Vučićevih kritičara ovde ne sme da odgovori: radije bi da prvo dođe na vlast.

Dotle će na meniju biti mržnja.

 

Komentari (0)

Kolumne