Andrea Jovanović

Kolumna Fantazam izvrsnosti

Komentari
Fantazam izvrsnosti
Fantazam izvrsnosti - Copyright Ustupljena fotografija

veličina teksta

Aa Aa

U februaru ove godine naletela sam na snimak na Fejsbuku fizičkog koškanja između podržavalaca SNS-a i podržavalaca „studenata“. U komentaru sa najviše lajkova pisalo je: „Jesu li ovo naši studenti ili ćacad?“, a u odgovorima presmešno licitiranje – do kraja je ostalo nejasno ko je ko. Bez odgovarajuće eksplicitne legende, posmatrač je teško mogao da utvrdi kojoj grupi pripadaju koji učesnici. Izvrsnost tad, izgleda, još nije počela da se vidi golim okom – ma šta ko o „fizionomiji“ mislio. 

Nije je mnogo lakše bilo ustanoviti ni pukim čitanjem komentara. Toliko fetišizovan pravopis, gde je „nepismenost“ utkana u najbitniju parolu naših ne-ćaci skakača, takođe nikada nije bio pouzdana granica između dva tabora. „Nepismenih“ komentara, a kasnije i izjava koje su mogle navesti na sumLju, bilo je sa obe strane, neretko više na strani tobože obrazovanih. Konačno, ni lične i poslovne biografije nisu davale nužno jasniji odgovor. U toj podeli čak ni ranija bliskost vlasti nije morala biti prepreka. Sve se moglo rešiti isključivo jednom rečju: pumpaj. 

U toj ponudi vidim jedan od razloga pobede Studentske liste. Studentistički hajp, skakanje i pumpanje, posebno kad se moglo snimiti i zakačiti na mreže, ljudima je ponudio izuzetno jednostavnu promenu slike o sebi. Mogli ste da pripadnete nečemu „mladom, hrabrom, pametnom i kul“, a da prethodno ništa od toga niste morali da pokažete. Dovoljno je bilo da prepoznate „pravu stranu“, date joj karakter izvrsnosti, a potom te njene pretpostavljene vrline postale bi vaše lične osobine. 

Trenutno mi je zabavno to zvati fantazmom izvrsnosti. Ona se ovde dobijala pukim pristupanjem. Nije važno šta ste uradili u poslu, kako ste se ponašali prema ljudima ili koliko ste bili spremni da prećutite dok vam je odgovaralo. Podrška filozofiji pumpanja obezbeđuje novu biografiju, sa datumom rođenja u trenutku političkog svrstavanja. Sve prethodno gubi značaj. Čak ni oproštaj nije neophodan, jer bi za njega najpre moralo da se prizna da postoji nešto što treba oprostiti. 

Za finansijske i kulturne elite takva mogućnost ima očiglednu privlačnost. Materijalne privilegije lako se dopune uverenjem da su i moralno zaslužene, dok se ranije saradnje mogu ostaviti izvan kadra. Ovog puta, međutim, ista ponuda je doprla mnogo dalje. I čovek bez novca, položaja ili javnog ugleda mogao je da dobije osećaj društvene nadmoći. Možda mu se život nije promenio, ali je konačno dobio nekoga ispod sebe. Postao je bolji od „ćacija“! 

Za održavanje te predstave nužno je i odgovarajuće objašnjenje protivnika. Ako pametni i pošteni, rečju: izvrsni, prirodno podržavaju jednu stranu, onda drugačiji izbor mora da bude posledica nekog nedostatka. Uglavnom gluposti, ucene ili novčane naknade. Mogućnost da neko podrži SNS zbog političkog uverenja, procene sopstvenog interesa ili kritičkog odnosa prema ponuđenoj alternativi postaje nepodnošljiva. Kad ste glupi, ucenjeni ili plaćeni (to je posebna fantazija, o kojoj ću detaljnije pisati nekom drugom prilikom), kada ste – dakle – ćaci, vaši argumenti i razlozi prestaju da postoje. 

Zato sadašnji vapaji SNS-a prilikom skupštinskih rasprava za demokratijom zvuče kao obraćanje publici koja je odavno napustila salu. Iako je lista predvođena tom strankom dobila više od 1,73 miliona glasova i 103 mandata, te njeni birači po pravilu imaju predstavnike u Skupštini, oni u novom nastajućem poretku praktično – ne postoje. Budući da su ćaciji, oni nemaju legitimitet da uopšte budu predstavljeni. Njihov glas se unapred tumači kao simptom nečega što treba popraviti, a ne kao politička volja sa kojom se mora računati. 

Jovo Bakić je opozicionim poslanicima već poručio: „Mi vas ne doživljavamo kao dostojne političke protivnike.“ Studentska lista je, u međuvremenu, uzela svih šest potpredsedničkih mesta u Skupštini. Ovakva poruka veoma jasno pokazuje kako pobednici razumeju prostor za druge. Izborna većina počinje da se ponaša kao vlasnik političke dostojnosti. „The winner takes it all, the looser has to fall.“ Tako je kako je. 

Takav odnos prema neistomišljenicima postojao je već godinama i bez izborne pobede. U delovima kulturne, medijske i akademske sredine, u zavisnosti od odnosa snaga i raspolaganja moći, pristup poslu, javnom prostoru ili profesionalnom priznanju je već bio kontrolisan. Kada se politička podobnost predstavi kao elementarna pristojnost, isključivanje je predstavljano kao održavanje standarda, naravno, izvrsnosti. Sa parlamentarnom većinom ta logika dobija znatno veći domet. Ono što je moglo da određuje ko je dobrodošao na kojoj „sceni“ sada može da utiče na pravila koja će važiti za sve. 

Izborni poraz SNS-a, razume se, nikoga iz te stranke (osim, jasno, onih koji su „preleteli“, neki pre, a neki nakon izbora) ne oslobađa odgovornosti tamo gde ona postoji. Za konkretne postupke postoje konkretna imena i postupci utvrđivanja krivice. Upravo zato je opasno odgovornost zameniti kolektivnom oznakom. Ona istovremeno kažnjava ljude zbog političkog uverenja i omogućava pojedincima da promenom pripadnosti izbegnu neprijatna pitanja. 

Koliko dugo identifikacija naroda sa izvrsnošću, u čije ime će se raditi sve što sledi, može da traje? Verujem, prilično dugo. Studentska lista dobila je više od 2,35 miliona glasova, iza kojih svakako stoje različiti motivi. Fantazam, međutim, nudi zajedničku nagradu: uverenje da se učestvovalo u moralnoj obnovi zemlje. Dok god se svaki neuspeh može objasniti prethodnom vlašću, taj osećaj imaće čime da se hrani. Biće potrebne nove podele i novi sukobi interesa da bi se otvorilo pitanje šta je kome zaista donela pobeda. 

Ako se SNS raspadne, problem može postati još ozbiljniji. Bez organizovane opozicije, partije mogu nastaviti da postoje na papiru, dok politika nestaje iz javnog života. O raspodeli moći odlučivaće se unutar pobedničkog kruga, a građanima će ostati da potvrđuju svoju moralnu prednost. Malobrojniji će uzeti položaje i resurse, a oni sa finansijskim interesima u svemu ovome su ionako od početka znali šta rade. Većina će pak još neko vreme imati zadovoljstvo što nije „ćacad“. 

Ne očekujem da će razočaranje, koje će neminovno uslediti – više kasnije nego pre,  nužno doneti i preispitivanje sopstvene uloge u takvoj podeli društva. Verovatnija mi deluje amnezija. Dok dođemo do toga da „pumpaj“ izgubi moć da čoveka učini izvrsnim, pojaviće se nova parola i novi obećani početak. Biografije će ponovo počinjati od juče, a za sve što smo radili prekjuče – opet će biti kriv neko drugi. 

Komentari (0)

Kolumne