Vesna Knežević

Kolumna Moralni dometi besa i prezira

Komentari
Moralni dometi besa i prezira
Moralni dometi besa i prezira - Copyright Privatna arhiva

veličina teksta

Aa Aa

Ako su srpski glasači većinski birali novi saziv parlamenta zbog moralnog lika poslanika, nisu morali da se trude. Sigurno da ima ljudi koji bi uvek delovali po visokim moralnim načelima, u Srbiji i drugde. Ali uz svo poštovanje takvih kantijanskih karaktera, nije savest ono što zakonodavce kao ljude drži na ispravnom putu, već zakoni, propisi, izvesnost sankcija, strah od javne sramote, istorijske ljage i brzog vica digitalnog doba. Dilema "dobri“ ili "loši“, se u srpskoj političkoj areni već dva veka svodi na "mi“ ili "oni“. Ako tu neko traži moral, dobiće samo naravoučenije da je bes dobar motivator i egzekutor, ali su mu rezultati jad i beda.   

Nema tu neke velike mudrosti, ni konkretno ni u prenosnom smislu. Nejasno je odakle iznenađenje da među poslanicima Studentske liste sede i moralno dubiozne osobe, kompromitovane krupnijim i sitnijim ćarom iz prošlih godina. Šta je pobednička baza mislila, da su oni izmislili novog čoveka? Skoro mi dođe da ih zagrlim i utešim, te razočarane, kad se ne bih bojala da će me zaliti jogurtom, tim oružjem izbora Druge srpske Jogurt revolucije.  

Moralno gledano, kategorija novog čoveka ne postoji. Svi sistemi koji su krenuli da ga stvaraju su završavali u najgorim diktaturama. Od jakobinske i sovjetske, preko Crvenih Kmera Pola Pota i Maove Kulturne revolucije, do, da se nikad ne zaboravi, jugoslovenskog komunizma u ranoj fazi. Ne daju se ljudi. Uporno istrajavaju u nameri da budu i dobri i loši, što su znali još i antički filosofi s bradom. 

Možda bi čovek i pristao da bude samo dobar, kad bi imao poverenja u bližnjeg da će i on/ona doneti istu takvu odluku. Ovako, bez garancija, čemu se obavezati na jednu isključivu opciju?   

Svesni problema, ljudi su stotinama godina razvijali, testirali, odbacivali, popravljali i usavršavali zakonske sisteme koji će ohrabrivati konformitet s poželjnim etičkim matricama i obeshrabrivati transgresije. I opet, lopova koliko hoćeš. Čak se filmovi snimaju o njima, poučne priče o simpatičnim kradljivcima koji na čistu pamet i hrabrost izvlače milijarde iz sistema. Frančiza Ocean's 8, 11, 12, 13, 14, 140 veliča nadarene lopove kao mudre Nasradin-Hodže današnjice, koji ismejavaju nas konformne dok izrezujemo bonove za popuste mesa, sira i vojne muzike u samoposlugama.  

Predsednik novog srpskog parlamenta je izgleda, moguće, eventualno, uz pomoć volšebnih metoda došao do sedam stanova i dve garaže u jednoj, bez ljutnje, u evropskom proseku siromašnoj zemlji. To je još uvek ispod dostignuća koja se pripisuju Siniši Malom, ali svejedno kilometrima udaljeno od paradigme o „novom čoveku“, koju su studentski plenumi proglasili za kriterijum odabira svoje parlamentarne čete.   

Poenta: Zakoni, a ne apeli čuvaju moralnost kolektivnog zakonodavca i njegove izvršne vlasti. Zato me ni najmanje ne šokiraju javna demaskiranja nekih poslanika sa Studentske liste. Naprotiv, ono što nalazim šokantnim je tvrdoglavost njihove izborne baze koja misli da je rešila kvadraturu kruga. To još i ima neke humorističke elemente, dok naprotiv činjenica da se takvi signali ignorišu, ne.  

Kad pobednici znaju da su pobedili? 

Prva, vrlo neprijatna karakteristika srpskog postizbornog momentuma je semantizacija pobede. Ne samo šta je pobeda za različite ljude, iako je i to akutno pitanje. Mnogo hitnije pitanje je kada će pobednici uopšte shvatiti da su pobedili.   

Jer jedino što trenutno vidim, još gore čujem i čitam, pa je jasno da nadilazi subjektivnu impresiju, jeste produbljivanje na predizborno "mi“ i "oni“. Dvesta godina istorije savremene srpske države, a atmosfera se nije makla od istrage naše ili vaše. Umesto da krenu da vidaju rane koje se samo otvaraju, a ne zatvaraju, još od kad je kum ubio kuma 1817, pa do "Vučićevih“ autoputeva koje "već treba popravljati“, srpski politikum je odlučan da neguje predstavu o nečistim elementima u svom biću.  

Usput, na putu i s puta, dobro se zna da se autoputevi u Austriji, Nemačkoj, Italiji, jednom kad su napravljeni, više nikada ne popravljaju. Stoje u izvornom obliku, svedoci čuda i spomenici neimartstva u pravnim državama! 

Iživljavanje i ostrašćensot nad "gubitnicima“ iz i oko SNS-a eksponencijalno raste, nevezano s tim ko je od njih zaista ostvario neku kriminalnu dobit, što tek treba dokazivati na sudu.  

Odium je još strašniji prema onih 1,7 miliona ljudi koji su glasali za Naprednjačku listu. Strašniji, jer dolazi iz radikalno asimetričnog odnosa moći. Najviše što im se u pobedničkom zanosu pruža kao olakšavajuća okolnost je – da sada više ne bi glasali za SNS. To je tako tužno, pre svega za same pobednike, jer polaze od toga da im je nacija moralno nikakva, preletačka, služinačka, čim oseti pobednika gleda kako da pretrči.  

Stvar nije uvek legalno merljiva. Neće se Jovo Bakić lično iživljavati nad nekim domaćinom u Aleksincu koji je podržao SNS, ali hoće njegov prvi sused. Domaćinov, ne Bakićev sused. S jedne strane da ugodi Jovi Bakiću i odazove se sirenskom zovu čišćenja, s druge da mu zahvali što mu je otvorio tu mogućnost. Ali može biti da sam izabrala loš primer. Novi predsednik Skupštine Aleksandar Čupić se verovatno ne bi bavio sitnim linčom, Bakić možda bi.    

Nemanja Rujević, intelektualna veličina s Deutsche Welle, stavlja postizbornog Aleksandra Vučića u metaforu "ritanje ukroćene rage“ (Vreme, 28.10.). To je, ako me ne vara lično iskustvo stečeno u kontaktu sa političkim srpstvom, poziv na sadističko mlaćenje rage do kraja.  

Neobrazovaniji, ili oni koji samo glume neobrazovane, još su gori, jer ne isključuju ručni rad. "Dajte imena svih tih izdajnika iz Aleksinca da se obračunamo sa stokom“, glasi jedan natpis na društvenim mrežama. Ili "U ćorku sa naprednjačkim životinjama, da im se seme zatre“.   

Još je Dijana Frka, pardon Hrka, pravo osveženje kad na kadrovsku politiku pobednika protestuje sledećom rečenicom, genijalnom kao naslov za čitav almanah plenumske demokratije: "Gospodine, dve godine niste bili na ulici!“  

Ulica, ulica, lepo se vidi odakle su pobednici došli, odakle svi pobednici oduvek dolaze u srpske državne institucije.  

Poenta: Nije problem što neki Srbi mrze neke druge Srbe. Problem je što ne znaju da stanu, jer ne veruju vlastitoj pobedi i jer ih kosti predaka upozoravaju da im se iza leđa već sprema nova ulica.  

Iznenadićete se, ali problem u stvari nikad nije bio Vučić. Da jeste, to bi se lako rešilo promenom vlasti: S jedne strane u parlamentu sedi nova vladajuća većina, s druge nova opoziciona manjina, obe legalne i legitimne. E, ali bi to pobednike uskratilo za emotivnu nagradu iživljavanja, na koju, istorijsko iskustvo ih tome uči, znaju da imaju pravo.     

Kako ući u EU? 

Drugi urgentni problem, a ima ih sijaset, vidim u nejasnim evropskim perspektivama Srbije. Neko će reći, nema tu ničeg hitnog, to se vuče od Đinđića do Vučića, a i za dalje ne izgleda obećavajuće.  

Nije tačno, to da nema hitnosti za jasan govor o temi Srbija u EU. Srbija treba da uđe u EU, zato što je Srbija evropska država koja mora biti u savezu s drugim evropskim državama, Da te evropske države ovog trenutka ništa ne valjaju, da se ne spremaju za prosperitet već za rat s Rusijom, ne menja suštinu srpskog evropskog opredeljenja. Već dugo je vreme da se preseče taj gordijski čvor koji se provlači kroz dva veka moderne srpske državnosti, ni istok ni zapad, ni Evropa ni Rusija, ni tamo ni ovamo.  

Svakom ko srpsku istoriju vidi na taj način, jasno je da presecanje plutajućeg stanja ne može da prođe jednostavno. Jer to je, kako kaže moj prijatelj Zoran Oklopčić, kao okretanje tankera u Ormuzu. U prevodu, potrebna je neka vrsta revolucije da se unese jasnoća u srpske državne prioritete. Ovo sada, sa blokadama protekle dve godine, sa opstrukcijama države i društva, sa izborima u referendumskoj kakofoniji, sa agresivnim verbalnim nastupima u parlamentu, sve to je moglo da bude ta revolucija, rađanje nečeg novog. Ne novog čoveka, nego novog opredeljenja. Sve je to dramatično preko mere, ali ako je rezultat brzi ulazak Srbije u EU, onda se zna zašto se krečilo. Da je tako, ili da mislim da se stvari razvijaju u tom smeru, prva bih se izvinila anonimnim studentskim plenumima. U vetar, ako ne znam gde su i ko su.    

Ali ništa od toga. Čitam na N1 (18.11.) kako će EU sad da zažmuri na teška pitanja, praktično da pusti plenumske demokrate da se razjure po zemlji u čistkama i osvetama. Ali kad ta faza prođe, onda opet nije ništa rešeno. Onda dolazi faza u kojoj će se prvi susedi iživljavati nad Srbijom za ratove 1991-99; Nemci za ratove 1941-45; Bugari za viši standard u Srbiji u doba komunizma.  

Istina je da nema polaganog i postepenog ulaska Srbije u EU. Ako ga bude, to će biti brz i hitan posao, tante za vamte, iz ruke u ruku, mi vama Kosovo, vi nama članstvo. Mi vama Dejton, vi nama članstvo. Mi vama, odnosno po vašoj volji, sankcije Rusima, vi nama članstvo. Jer u tom slučaju su svi unutra, čitav Zapadni Balkan, a onda je to stara Jugoslavija opet na okupu, samo pod Briselom, gde je već trebalo da se nađe daleke 1989, da je bilo sreće i pameti.  

Ulazak Srbije u NATO? Zašto ne, ako će to sprečiti NATO da je ponovo bombarduje. 

Kao praktičar, ne mislim da je to sve loše. Svi su nešto presecali da bi počeli ispočetka, pogotovo kad ih drugi već preseku. Austrijanci su umetnici u presecanju – nekad bili carevi dve trećine Evrope, danas zadovoljni minijaturnim ostatkom u kom se, još uvek, dobro živi. 

Nažalost, bojim se da ne ide na tu stranu brzog bolnog rešenja, više na stranu sporog bolnog potonuća u Aristofanove komedije.  

Rešenje?  

SNS bi pod hitno morao da se odluči da istakne kandidata na predstojećim predsedničkim izborima. Malodušje tu ne pomaže, a nije ni moralno. Kao, "oni“ su do sada opstruisali "našu“ igru demokratske participacije, sad ćemo "mi njihovu“.  

Oba ishoda imaju dobre strane. Ako pobedi kandidat SNS-a, onda je to kohabitacija, a ona nije loše rešenje za zemlju naviklu da razmišlja u kategorijama apsolutne pobede i apsolutnog poraza. Ako pobedi studentski plenumski kandidat, onda stvar ide do kraja, do totalitarne diktature, pa rastu šanse da se neko usput osvesti.  

Evo ja im predlažem profesora Čedomira Antića. Em je pravi profesor, em nije član SNS-a, em ne nosi roza naočare kad baca pogled na divotu plenumaške "demokratije“ i njeno gaženje ustava.  

Uz to je čovek nepotkupljiv. Da nije, već bi pevao u nekom horu. Ne sviđa mi se što izrazito ne voli Hrvate, ali niko nije savršen.   

Vrhunski argument u korist profesora Antića je – nije novi čovek. 

Komentari (0)

Kolumne