Dragana Matović

Kolumna "So na ranu": Snežna bajka

Komentari
"So na ranu": Snežna bajka
Dragana Matović, osnivač i urednik Pištaljke - Copyright Foto: Goranka Matić

Autor: Dragana Matović

13/01/2026

-

11:10

veličina teksta

Aa Aa

Najlepša zima koju pamtim bila je ona 2015. godine. Najveća snežna oluja ikada u Americi zatekla me je u Bostonu. Vejavica kao iz bajke. Sneg je padao u naletima bez prestanka i po nekoliko dana tokom čitavog januara i februara. Temperatura je silazila do 20 ispod nule, a u gradu je napadalo skoro tri metra snega.

Sećam se da sam se snegu kakav nisam videla ni na Kopaoniku, kad sam ono jednom išla na zimovanje i kad zamalo nisam umrla zaglavljena u snegu, jer je naš venčani kum nagovorio ovog mog da se ne osvrće na moje zapomaganje da bih "očvrsla", e, tom snegu većem nego na Kopaoniku, obradovala sam se više i od naših prijatelja Indonežana koji nikada u životu do tada nisu ni videli sneg osim na televiziji.

Zato su, kada je sneg tek počeo da pada, sa decom do grada krenuli u sandalama, zavarani time što Amerikanci i po snegu šetaju u letnjoj obući i bez čarapa, dok oko vrata zamotavaju neke ogromne debele šalove, jer ih babe nisu naučile odakle kreće prehlada. Srećom da su ti naši Indonežani prvog dana snega naleteli na nas Srbe koji smo ih odmah svratili kući da ih osušimo, zagrejemo rakijom i naučimo da, šta god videli u Americi, zapamte da je najvažnije da utople noge i krsta. I da to treba da praktikuju i kad se vrate kući, na Bali. Imali smo mi, doduše, odmah po dolasku u Ameriku, negde krajem avgusta, na Harvardu čitavo predavanje kako da kupimo dugačke gaće, tople kape i ostalu zimsku odeću, za šta se oni, stanovnici Masačusetsa, smatraju, kao, stručnjacima, ali ja sam odmah videla da je to čisto gubljenje vremena, pa sam napustila predavanje i nagovorila Indonežane da sa mnom odu na piće umesto da slušaju o tome kako se oblači kad pada sneg.

Elem, da se vratim na oluju. Dakle, početak oluje je stvarno bio divan. Prvih dana baš je prijalo što je sve bilo belo i čisto, što su ulice bile prazne, što ne radi gradski saobraćaj, što ljudi ne idu na posao, ni deca u školu, svi su opijeno gledali kako padaju pahulje i strpljivo čekali da vejavica stane.

Priznajem da sam i ja uživala prvih nekoliko sati i, iako nisam imala nameru nigde da idem, već pred kraj prvog dana počela sam da zapitkujem, kao neobavezno, jer sam primetila da se ta vrsta zapitkivanja smatra nepristojnom, kad će da počnu da čiste i šta im rade gradske službe kad nisu na ulici. Uz ljubazan, ali nekako prezriv osmeh, objasnili su mi da svuda u svetu čekaju da nevreme potpuno stane da bi službe počele da čiste.

"Ma, naravno, samo bi budale čistile dok nevreme ne stane", pravila sam se da se slažem sa njima dok sam u sebi mislila kako nemaju pojma o čišćenju snega Da bih opravdala svoje preterano interesovanje za njihov problem, objasnila sam im da ja to zapitkujem na nervnoj bazi, jer otkad nas je Amerika bombardovala imam neki posttraumatski sindrom, pa se unervozim kad ne mogu da izađem iz kuće. Tu se oni opet onako kiselo osmehnu, sad već iznervirani što im opet pominjem to bombardovanje.

Kada je posle nekoliko dana vejavica malo oslabila, izašli smo napolje da prošetamo, pre nego što se sneg otopi. Tada još nismo znali da belo čudovište neće da okopni skoro do polovine maja. Zato smo potpuno naivno uživali u širokim belim ulicama po kojima su se ljudi bezbrižno skijali, a mi koji smo išli trotoarom provlačili smo se kroz bajkovite uzane tunele iskopane u smetovima višim od dva metra. Pošto danima nisu išli na posao, očigledno dokoni, Amerikanci su pravili te, kasnije smo se osvestili i shvatili, vrlo opasne tunele, kao, da ne bi smetali ovima što skijaju ulicama. U tunelima su bili mali useci, da kad naiđe neko iz suprotnog smera, jedan može da se skloni u stranu da bi drugi prošao. Sve uz ljubazan osmeh. Jasno vam je, naravno, da je bilo teže napraviti te nepregledne tunelčiće nego razgrnuti sneg sa strane i napraviti prolaz. Ali, dobro...

Čišćenje je počelo tek kad je sneg skroz stao. Gradske vlasti su plaćale privatnicima da svojim kamionima odvoze sneg izvan grada na mesta određena za to ili da ga istovaruju u okean. Sipanje snega u okean, međutim, ubrzo je moralo da stane jer se neka ekološka organizacija pobunila da je, zbog soli koja se baca da bi se sneg otopio, okean postao previše zagađen. Presolili, što bi rekli.

Grtalice su radile po čitavu noć, baš kao u onom vicu o Bosancu u Kanadi, potvrđujući da u svakoj šali ima najviše istine. Drugi dan raščišćavanja grada, pala je i prva žrtva čišćenja. Neku ženu je na parkingu ispred njene kuće pregazio bager za čišćenje snega sa parkinga. Mislila sam da će to da bude tačka otrežnjenja, da će se neko pobuniti zbog lošeg rada gradskih službi i svih tih budalaština sa tunelima i skijanjem, ali ne. Iz televizijskih izveštaja smo kasnije saznali da su ta gaženja bagerima na parkinzima tamo prilično česta pojava, zbog čega je grad morao da angažuje i psihološku podršku za vozače bagera koji čiste sneg na parkinzima, što se ispostavilo kao prilično stresno zanimanje.

Pre nego što se sneg otopio i pre nego što su kamioni razvezli sav sneg izvan grada, pale su i prve optužbe na račun gradskih vlasti Bostona za neko muvanje prilikom plaćanja privatnih kamiona za odvoženje snega. Ispostavilo se da je bilo nekog ugrađivanja i preplaćivanja, koje ne znam kako se završilo jer smo se mi vratili kući u Srbiju i više me nije bilo briga šta se događa sa njima i njihovim parama. Toga sam se prisećala samo kada mi je trebao argument.

Kao onda kada smo se vratili u Srbiju i kada me je na snežni kolaps u Bostonu podsetio poznanik Amerikanac koji živi u Srbiji svojim pitanjem: "Šta je najveći problem Srba?".

Živeo je ovde dovoljno dugo da je očekivao da krenem da nabrajam probleme, da se žalim i bogoradam, pa se pomalo iznenadio kada sam mu odgovorila jednom rečenicom: "To što ne vole svoju zemlju dovoljno".

"Pa, dobro, šta je potrebno da Srbi zavole svoju zemlju?", pitao je ponovo.

Kao iz topa sam mu odgovorila: "Da odu iz nje".

Makar i samo zato da vide kako se čisti sneg u nekom gradu koji nije njihov.

Deset godina kasnije, mislim isto. Samo što sada mislim da bi za ovu državu najbolje bilo i da svakom ko to želi, plati kartu u jednom pravcu. A, kad i ako požele da se vrate, neka povratnu kupe sami.

Komentari (0)

Kolumne