Kolumna Kolumna Ljiljane Smajlović "Politika kao sudbina": General, major i "Miloš Obilić"
Komentari
05/11/2025
-09:37
General Branko Krga me prošle sedmice naterao da pet puta proveravam značenje reči vrbovanje. Sa veštačkom inteligencijom to je, hvala bogu, čas posla. No koliko god rečnika da konsultujete, vrbovanje je uvek pridobijanje ili nagovaranje osobe da se priključi nekoj organizaciji ili učestvuje u nekoj aktivnosti, često uz korišćenje ubeđivanja, sile ili pretnje. “U negativnom kontekstu se može se odnositi na obmanu i manipulaciju kojom se neko navodi da prihvati odluku koja je pogrešna ili štetna za njega”.
Moj mali spor sa generalom Krgom počeo je tako što general nije hteo ni da čuje da je njegova obaveštajna služba 1998. godine "vrbovala", kako sam rekla, francuskog majora Pjer-Anri Binela, šefa kabineta francuske delegacije u sedištu NATO u Briselu. Reč je o čoveku koji je 1.oktobra 1998. godine predao planove NATO za bombardovanje Jugoslavije našem generalu Jovanu Milanoviću. Binel je zbog toga uhapšen i u Francuskoj osuđen na pet godina zatvora, dok je NATO bombardovanje odloženo za gotovo šest meseci.
Nikoga mi nismo vrbovali, uvređeno mi je rekao Branko Krga, i dodao da je gospodin Binel bio častan oficir sa znanjem istorije, razumevanjem politike i brigom za nacionalne interese svoje zemlje, pa je zbog svega toga i bio protivnik NATO bombardovanja Jugoslavije. Nije on zavrbovan, on je samo uradio ono što bi na njegovom mestu, u tom trenutku, uradio svaki pošten i pravedan čovek.
Svaki pošten čovek bi izdao tajne svoje države da pomogne našoj? - upitala sam, malo u šali, a malo i u neverici. General Krga se ni na sekund nije pokolebao, ni za milimetar nije uzmakao. Svaki pošten čovek bi uradio ono što je ispravno, rekao je, baš kao što je i Binel uradio. Mi nismo nikoga ni vrbovali, ni plaćali, ni varali, moji ljudi su pošteno nastupali. Nismo mi ni krali, ni kupovali tuđe tajne, mi smo samo branili svoju zemlju.
Otkako smo prošle sedmice vodili ovaj razgovor u "Relativizaciji", general Krga mi ne izlazi iz glave. Anketiram prijatelje i poznanike i vidim da većina misli kako je vrbovanje nešto loše, koliko god ih ja ubeđivala da je to proces ubeđivanja i da reč sama po sebi ne podrazumeva po automatizmu ni naknadu, ni ucenu, ni drugu podmuklu radnju. Ali da šef obaveštajne službe neće da se složi da je zavrbovao stranog oficira od kog je dobio najvažniju vojnu tajnu zapadnog sveta u jesen 1998, dakle u trenutku kada je obračun sa njegovom zemljom glavna preokupacija Vašingtona, Brisela, Londona, Pariza, Berlina!
O takvom krunskom uspehu svaki obaveštajac na svetu može samo da sanja, to je maltene u rangu Riharda Zorgea kom Staljin, na žalost, nije poverovao kada je Zorge iz Tokija javio tačan datum Hitlerovog napada na Sovjetski Savez. A srpski general u Beogradu u jesen 2025. ne samo što ne glorifikuje svoj i pothvat generala Jovana Milanovića, već ga predstavlja kao moralni čin francuskog majora - kog će, uzgred budi rečeno, tek Tomislav Nikolić, po izboru za predsednika Srbije, 2013.godine odlikovati veoma zasluženom Zlatnom medaljom za hrabrost "Miloš Obilić".
Ovde stvarno imamo posla sa ljudima posebnog kova, sazdanim od naročitog materijala, a to kažem bez ironije na račun srpskih generala, francuskog majora i vođe Sovjetskog Saveza čiju sam kovanicu za ovu priliku posudila. General Krga mi ne izlazi iz glave. Taj veoma ozbiljni čovek je bio savršeno ozbiljan kada je rekao da bi "svako pošten" pomogao Srbima u jesen 1998.godine, bez obzira na svoje državljanstvo i položaj u NATO hijerarhiji.
Nije to bila generalova dramska poza, niti mekan način da racionalizuje olovno težak obaveštajni zadatak koji od čoveka zahteva da tuđeg državljanina navede da ugrozi svoju vojnu karijeru, slobodu i egzistenciju kako bi pomogao zemlji protiv koje se njegova domovina sprema u rat. Drugim rečima, bez cifranja, da pogazi svoju vojnu zakletvu i izda svoju zemlju.
Ne, general Krga mi je samo mirno izložio svoj životni stav, svoje gvozdeno životno uverenje: Moja zemlja je u pravu i onaj ko mi pomogne je pošten čovek, a ne vrbovani adut, "asset", što bi CIA rekla. I od tada se svakog dana pitam: je li bez takvog tvrdog uverenja uopšte moguće biti uspešan u odbrani zemlje? I zaključujem da na mesta na kojim su 1998. i 1999. bili generali Krga i Milanović, možda ni ne treba da dolazi niko ko iole sumnja u ispravnost svog cilja, svetinju za koju se bori i uspeh na svom zadatku.
Prosečan civil i novinar, treba reći, tako ne razmišlja. U mom se poimanju sveta ljudi ne dele na nepoštene i one koji pomažu Srbiji, i ne mora stranac da se složi sa mnom protiv svoje domovine. Ali koga prosečan civil tako pridobije za našu stvar? U vreme dok sam još gajila iluziju da je famoznu "liberalnu zapadnu javnost", koju sada smatram izmišljotinom, moguće pridobiti za srpsku stvar, zapadni kolege i poznanici su neizostavno bili učtivi, utrenirani da ponavljaju "čujem te" (I hear you), što sam posle saznala da je oprezni način da ti iskažu uvažavanje, ali tako da ne možeš da tvrdiš da si ih u nešto ubedio ili za nešto svoje pridobio.
Na slavi Sv. Luka u petak, domaćin priča poznatu anegdotu o besanici američkog generala Lija, koji je celu noć razmišljao kom carstvu da se privoli i na kraju, umesto da prihvati ponudu Abrahama Linkolna da predvodi pobedničku vojsku Unije, što bi možda bio logičan izbor za iskrenog protivnika robovlasništva kakav je i Li bio, ipak ostao da se bori na strani rodne Virdžinije. Moj prijatelj sa harvardskim doktoratom iz sociologije istorije u šali kaže, ja bih mu rekao da mirno ide da spava jer je unapred bilo jasno na koju će stranu Robert Li iz Virdžinije.
A eto, Pjer-Anri Binel je napravio drugačiji izbor.
Hvala majoru Binelu.
Hvala, generale Krga. Pobedili ste.
Komentari (0)