Ljiljana Smajlović

Kolumna Kolumna Ljiljane Smajlović "Politika kao sudbina": Američki ćaci

Komentari
Kolumna Ljiljane Smajlović "Politika kao sudbina": Američki ćaci
Kolumna Ljiljane Smajlović "Politika kao sudbina": Američki ćaci - Copyright Euronews Srbija

Autor: Ljiljana Smajlović

26/11/2025

-

10:14

veličina teksta

Aa Aa

Dok smo se mi bavili svojim problemima, veliki broj Amerikanaca, verovali ili ne, poverovao je da Amerikom vlada kabala pedofila.

Drugačije se ne da objasniti masovna histerija koja je zavladala Sjedinjenim Državama zbog afere Epstin, nazvane po finansijeru koji je još 2019. navodno izvršio samoubistvo dok je u njujorškom zatvoru čekao ishod optužbi za seks trafiking maloletnica. Epstin je decenijama držao na vezi maltene celu zapadnu elitu, a sumnja se da je širokom krugu svojih poznanika iz visokog društva podvodio maloletnice.

Ali koliko širokom? Skalp je već skinut bratu engleskog kralja, a Trampova opozicija gori od želje da isto učini i predsedniku SAD. Pa i po cenu da sebi odseca prst po prst dok autuje Epstinove kontakte iz sopstvenih redova, od kojih su neki možda bili i klijenti čoveka kog američka štampa zove "seksualnim kriminalcem" a Tramp "razvratnikom". Jer, ruku na srce, daleko je uverljiviji trag koji od Epstina vodi do Bila Klintona nego do Donalda Trampa.

Priča je cela ogavna, ali je njena jeziva draž u tome što planeti daje bespoštedan uvid u dekadenciju jedne elite, level propasti Rimskog carstva. Kongres SAD je izglasao da se obelodane Epstinovi spisi, koji otkrivaju kako su se u njegovu paukovu mrežu uhvatile najeminentnije ličnosti iz najprestižnijih američkih institucija, tj. krem krema anglosaksonske elite. Tu su ministri, bankari, filantropi, novinari, ajtijevci, advokati, magnati nove tehnološke revolucije – i naravno, političari. Bešavno se kreću između različitih svetova jer su sve kastinske granice sada prebrisane: to su mesta na kojim se sastaju vlast i biznis, visoke finansije i mediji, fakulteti i lobisti, stranački interesi ih ne dele, tu je nebitno jeste li republikanac ili demokrata, bitno je da pripadate jednoj samoobnavljajućoj i večitoj vladajućoj eliti čiji interes nije vaše ili javno dobro, već dobro permanentnih članova jednog večitog kluba, jedne "merito-aristokratije".

Ne kažem to ja, to kažu Amerikanci. A moj lični favorit u toj novoj, "Epstin klasi", kako je naziva jedan demokrata u Kongresu SAD, je Lari Samers, bivši predsednik Univerziteta Harvard kog su i Klinton i Obama birali da za njihova vakta donosi najvažnije finansijske odluke i određuju ekonomsku sudbinu sveta, čovek koji nije video ništa sporno u tome da američki bankari budu nagrađeni ogromnim bonusima posle finansijske krize iz 2008.godine koju su prouzrokovali, dok su milioni običnih građana izgubili radna mesta i domove koje su dizali na kredit.

'Ajde što je Samers od Epstina tražio savete za švaleraciju (hteo je da mu kažnjavani seksualni prestupnik pomogne da u krevet odvede mladu Kineskinju kojoj je bio mentor na postdiplomskim studijama na Harvardu), nego je njegova žena, harvardska profesorka književnosti, u isto vreme davala literarne sugestije podvodaču maloletnica. Savetovala ga je da pročita "Lolitu" od Nabokova, iz čega se da zaključiti i da je imala neku predstavu o njegovim seksualnim fantazijama, ako ih već nije odobravala. Lari Samers je i mimo Epstina koristio svoj privilegovani položaj u svetskoj nomenklaturi i sopstvenu intuiciju da se primakne krevetu kineske studentkinje, pa je javno hvalio rukovodilačke veštine njenog oca, visokog kineskog funkcionera, što je Kineskinju obradovalo koliko se udvarač i nadao.

Epstinovi fajlovi su puni ljudi iz privilegovanog društvenog kruga koji izmiče pravilima a ponekad i zakonima, i koji sebe vidi kao elitu a ostatak Amerike kao ćacije – ili, ko više voli, ćacad.

I zaista, zašto se Lari Samers ne bi ponašao kao neko ko je van domašaja morala i pravila koja važe za druge ali ne i za njega, neuhvatljiv i nedodirljiv?  Epstinov nije prvi skandal u kom je uhvaćen, ali sve ranije je preživeo. Za klasu koja odlučuje, pravila ne važe jer elite nikad ne umiru, samo se pod novim administracijama transformišu, verne svojoj klasi više nego naciji ili biračima. Neko se ovih dana dobro setio da povodom Epstina citira legendarnu izjavu bivše britanske premijerke Tereze Mej koja otprilike glasi: Ako sebe vidite kao građanina sveta, vi ste ničiji građanin i niste niotkuda.

Ne znam šta će biti sa talasom gneva koji je obuhvatio Amerikance što uporno i burno insistiraju da se sve Epstinove tajne otkriju. Amerika odavno sebe vidi kao elitnu, izabranu naciju, a ostatak sveta kao ćacije, ali se Amerikancima, sada vidimo, nimalo ne sviđa ideja da kod svoje kuće budu tretirani kao da su ćacad sveta.

Ova priča ima više od jednog zapleta. Ima razloga za verovanje da je Epstin bio i ucenjivač u korist izraelske obaveštajne službe i da je veza sa Mosadom odlučila njegovu, ali i sudbinu njegovih fajlova. Kongres je odlučio da se sve publikuje, ali tako što će neka imena "iz razloga nacionalne bezbednosti" ostati zatamnjena, dok je objavljivanje nekih spisa zabranio sud zbog maloletničke privatnosti i želje da se Epstinovim žrtvama dodatno ne naudi. To opet ostavlja prostor za sumnju da će "kabala pedofila" ostati van domašaja javnosti, bilo za nju pravih dokaza ili ne bilo.

Ali zato ima dokaza da poverenja između građana i elite više nema. A tu više ne govorimo samo o Americi i anglosaksonskom svetu, po tome smo jedan svet. U šta smo se mogli uveriti i ovog vikenda, kada se, samo jednim potezom Maskovog X-a, otkrilo da se mnogi učesnici u nacionalnoj konverzaciji, i kod nas i u Americi, javljaju sa sasvim drugih mesta i sa sasvim drugim motivima nego što su tvrdili.

Eto, i to nam je zajedničko: mnogo onoga što se izdavalo za autentično, "organsko nezadovoljstvo" građana, bilo je nešto sasvim drugo, neorgansko, neautentično i daleko. A za to drugo bi "obojena revolucija" bila sasvim dobro ime. I ovde i tamo.

Komentari (0)

Kolumne