Kolumna "Politika kao sudbina": Podzemni Davos
Komentari
11/02/2026
-11:10
Ipak se kreće.
Kod nas u Srbiji, hoću reći. Kad je pre 15 godina izbila afera Vikiliks i Džulijan Asanž svetu stavio na uvid 250 hiljada tajnih depeša Stejt departmenta, naša je štampa mahom bila ili na američkom platnom spisku ili pod nekim drugim vidom zapadnog uticaja, dok opozicione štampe praktično nije ni bilo. Tada si na prste mogao da prebrojiš srpske novinare koji su po Vikiliksovom sajtu tragali za kompromitujućim podacima o našim političarima i javnim ličnostima. Američkim službenicima je pretraga tog sajta bila strogo zabranjena, što je srpska novinarska zajednica saznala munjevitom brzinom.
Još pamtim kako me tada novinarka TV B92 u lajvu zabrinuto pita neće li Vikiliks u stvari naškoditi istraživačkom novinarstvu? A osnivač Danasa brine da negde u Americi neprijateljskim državama američki špijuni ne plate glavom to Asanžovo istraživačko novinarstvo. Koji je odnos koristi i štete "ovakvog masovnog curenja informacija", pita se na stranicama tog lista, i uzdiše: "Broje li se glave koje bi mogle ići na dušu Asanžu?". Treba reći da je istu brigu tada tobož vodila i američka državna sekretarka Hilari Klinton, dok je istraživala načine da se Džulijan Asanž nekako ukloni sa scene.
I jedno i drugo su zalud brinuli jer se nije desilo, što će nekoliko godina kasnije na suđenju Čelsi Mening priznati čak i američko tužilaštvo: niko nije ubijen zato što mu ime greškom nije zatamnjeno u Vikiliksovim depešama.
Hilari Klinton je, dabome, morila jedna druga briga. Asanž je svetu pokazao, crno na belo, podacima iz prve ruke i sa najmerodavnijeg mesta, da američka politika nije bila ono za šta se izdavala. Da je ta politika često bila potpuno suprotna od onog u šta se javno zaklinjala. Da je ono što su američki državnici javno govorili često bilo obmana, laž i prevara.
Isti je problem mučio i naš državni vrh. Naši su političari, kako se iz depeša slanih u Vašington iz američke ambasade u Beogradu dalo videti, crno na belo, u toj ambasadi pevali sasvim drugu pesmu od one koju su izvodili za domaću publiku. Američkim službenicima su na sav glas ogovarali ne samo svoje političke protivnike, već nekad, po potrebi, i najbliže partijske drugove, a za američku podršku nezavisnosti Kosovu su iza zatvorenih vrata ambasade imali više razumevanja nego kad se obraćaju domaćoj publici.
U Srbiji onog vremena opozicionih medija u pravom smislu te reči nije ni bilo. Što se provladinih medija tiče, njihovi urednici i novinari nisu bili preterano revnosni u traganju za dokazima o licemerstvu ljudi iz srpskog državnog vrha. U prvi mah je i takozvana "nacionalna desnica" bila podozriva prema Asanžu, valjda iz straha od "CIA podvale". Izuzeci od pravila bili su Pečat Milorada Vučelića i Vreme Dragoljuba Žarkovića, u kojim su saznanja o ulozi domaćih igrača u američkim depešama iscrpno prenošena i slobodno komentarisana.
Tako je medijska Srbija dočekala Vikiliks.
A dosije Epstin, petnaest godina kasnije? Kakav kontrast.
Odjednom je svakom ko u svetu ima pametni telefon postalo dostupno pet miliona stranica korespondencije Džefrija Epstina koje bacaju užasno svetlo na ceo jedan "podzemni Davos", na ogroman deo evroatlantske elite, na profesore najboljih fakulteta i članove najvažnijih vlada sveta, na uticajne pojedince iz kraljevskih kuća i naučnih centara, selebritije iz umetničkog sveta i prvake iz bankarskog sektora, vodeće ličnosti iz najvećih advokatskih kancelarija zapadnog sveta, iz nevladinih organizacija i filantropskih ustanova.
I to na sajtu koji je svima na uslugu stavila američka vlada, po nalogu Kongresa SAD! A tamo se tuku za i protiv Trampa, pa kom obojci, kom opanci.
Naravno da se više niko u Srbiji ne žali na "masovno curenje informacija", kao što se pre 15 godina u Vašingtonu žalila Hilari Klinton, kao i neki urednici u Beogradu.
Ključna je razlika i u tome što ovog puta u masovnom curenju kompromitujućih informacija nema nikoga iz vrha srpske države. Nikog iz vladajuće koalicije kog bi današnja moćna i razgranata opoziciona štampa rado razotkrila, demaskirala, osramotila.
Kao što nema nikoga za čije političke interese mora da brine, ili da ih štiti, moćna i razgranata provladina štampa u Srbiji. Jer srpske vlasti nema tamo gde se Epstinu preporučuje Milo Đukanović kao idealan domaćin u regionu.
Kad se tako nešto desi, kad ni opozicioni ni provladini mediji nemaju konja u trci, i jedni i drugi bi mirno mogli da budu profesionalni jer ne moraju da budu pristrasni. Uspostavljena je neka vrsta "jednakosti oružja" u inače oštroj novinarskoj konkurenciji, jer medijskim gazdama od ishoda utakmice ne zavise ni profit ni politički život.
Na to misle kad vas na studijama novinarstva u Americi uče da o svemu što se dogodi morate da izveštavate "bez straha ili naklonosti" (without fear or favor). Idiom izgleda potiče iz starih britanskih pravosudnih spisa, ali ga je u novinarstvu ovekovečio osnivač Njujork tajmsa Adolf Oks koji je tako, neki kažu pesnički, definisao novinarsku nepristrasnost kada je kupio list.
Je li se tako nešto desilo, sad kad nema straha od toga gde bi vas sve novinarska znatiželja mogla odvesti, i šta će gazde reći? Ne bih rekla. Sada više nema straha od toga šta će reći američka ambasada u Beogradu, a nema više ni USAID-a ni američkih donacija. Nestao je strah od Amerike, ali kao da sada ima straha ZA Ameriku, za održanje njenog primata, za očuvanje nedodirljivosti i moralne nadmoći „zapadnih vrednosti“.
A opstaju i stare razlike između uređivačkih politika. Pa je rezultat da ti se čini da se pola medija u Srbiji raduje što nema „naših“ u Epstinovim prepiskama, dok druga polovina to ne može da prežali. Pa se prvoj revanšira tako što podseća da i kod nas ima seksualnih prestupnika koji znaju da izbegnu pravdi!
Uzgred, upadljivo slično govori i opozicija u Rusiji. "Imamo mi puno Epstina i kod kuće", jadikuje izvesni Ivan Ždanov u Njujork tajmsu zbog likovanja ruskih medija nad perverzijom Zapada.
Iz čega, valjda, sledi da mi ionako nemamo pravo da se zgražavamo nad "podzemnim Davosom", nad Epstinovom mrežom nemorala i korupcije. Koja predstavlja negaciju svake ideje o superiornosti "zapadnih vrednosti" koje služe za pravdanje zapadne dominacije nad našom celom planetom.
I da nismo moralni ako pretresamo intrige elite i spekulišemo nad Epstinovim izraelskim vezama. Bili bi moralniji da više brinemo o žrtvama seksualne izopačenosti, a manje o tome šta smo upravo saznali o ljudima koji vladaju planetom. Kao što tobož čini britanska kraljevska porodica...
Neće moći. I te kako mi smemo da se zgražavamo nad "podzemnim Davosom" kom ni po čemu ne pripadamo..
A oni koji danas, kao britanska kraljevska porodica, tvrde da im je trenutno na pameti pre svega sudbina žrtava, ne govore istinu. Jer je i britanskoj kraljevskoj kući na pameti jedino sudbina njihove temeljno, moralno kompromitovane porodice.
Kao što ni Hilari Klinton u vreme Vikiliksa nije brinula o eventualnoj zloj sudbini američkih špijuna, koliko o održanju američke supremacije nad ostatkom sveta.
I to je tako. Bez straha ili naklonosti.
Komentari (0)